Pregled posta

i to su bili praznici?? meni bi sada cisto dobro dosli jos jedni,da se stvarno odmorim. nadam se da ste se vi stvarno odmorili.

prva 2-3 tjedna sam radila.snimanja i slicno. bilo bi to u redu da sam to zeljela ali stvarno sam vec bila umorna od svega i jedino sto mi je trebalo je bio san. ali moja mama i agent i.odlucili su drugacije. organizirali su mi jako pazljivo svaki dan, vracala sam se kasno navecer izmorena i onda kad bi legla u krevet samo bi pocela plakati jer sam bila iscrpljena. ko da su iz mene usisali svaki atom snage. nikome nisam nista govorila jer sam mislila da me hvata pms ili nesto. ono najgore,pocela sam gubiti kile. nitko nije nista primjecivao jer je ionako bolje biti sto mrsaviji a mama ionako nije imala pojma kako stvarno izgledam u badicu. onda je bila i jedna svada sa dragim koji je u to vrijeme bio kilometrima daleko sa svojim deckima. sad vidim da sam u potpunosti bila u krivu. zapravo,bilo je krivo moje fizcko a samim time i psihicko stanje. to je trajalo dok se jednog kasnog popodneva boja moje koze nije doslovno stopila sa bojom bijelih plahti na kojima sam morala pozirati. pocelo mi se vrtiti ali jos uvijek nisam nista govorila,mislila sam da ce to proci jer su mi se takve stvari dogadjale tih dana.ali onda sam trebala ustati. i to je bilo to. nisam mogla. tek onda sam shvatila da bi bilo dosta. samo sam rekla da vise to ne mogu. nisam imala snage davati druga objasnjenja. tako sam izgledala da to nije niti bilo potrebno. odmah su digli uzbunu. mislili su da je to trenutna slabost ali znala sam da je doslo daleko od toga. anoreksija me opet pocela hvatati. taj osjecaj mi je bio jako dobro poznat. istog trena otkazano je sve za iducih tjedan dana(koliko sam jos trebala raditi po raznim mjestima), poslali su me Njemu i njegovim deckima na brod. vec sam toliko puta prosla takve stvari da sam odmah znala sto mi treba. mama se nije imala pravo buniti jer je shvacala da je ona dobrim djelom bila kriva za to. rizik je bio velik ali znala sam da cu biti ok. i bila sam. decki su jako pazili na mene. ja sam samo odmarala,spavala. iduceg tjedna su nam se prilkljucile i cure a dalje sve postaje dio nase povijesti. tulumarenje od jutra do mraka(ni sama ne znam kako sam to izdrzala,nemojte reci mojim doktorima,pali bi u nesvjest). zato sam sada i ako umorna+prehladena. ali proci ce to brzo.

ono o cemu sad razmisljam da li da se vratim poslu koji me toliko puta doveo do ruba. a opet,toliko uzivam u njemu. cak sve ozbiljnije razmisljam o osnivanju svoje firme.

On me voli i dalje. kao i vjerovatno svaka zena, uvijem imam neke svoje strahove da ce se dogoditi nesto lose ali on nekako ostaje uz mene sta god bilo i koliko god nas ljudi pokusavaju razdvojiti. mislim da kad ljudi produ puno toga u zivotu da su onda puno plasljiviji s jedne ali i cvrsci s druge strane. znate onu-sto te ne ubije... ali voljela bi da nam se te stvari ne urezuju toliko u pamcenje i ne ostaju trajni oziljci koji se tako tesko brisu. ako netko zna recept za njihovo trajno brisanje molim da mi javi.

i da,pink sam maknula jer se nije gasila :) vrijeme je za druge hitice

pusa

Post je objavljen 03.09.2006. u 16:05 sati.