Hoću svaki dan jednu priču! Toplu priču o dečkima na prvoj crti. Pozitivnu priču, rekao je Vito.
Bilo je to turobno vrijeme kada su s fronte dolazile samo loše vijesti, no Viti se nije smjelo proturječiti.
Našli smo se u kafiću, njih trojica tek su se privikavali na život van mokrih rovova te su se još uvijek čudili bezbrižnom čavrljanju većine bezličnih gostiju. Njihova krvava, mokra i opora priča doista i nije pripadala tom okruženju sterilnog lokala.
Izašli smo van. Na zagrebački zrak.
- Trebali smo se čamcima prebaciti na drugu obalu Kupe i jebati im majku, ali sve je otišlo u kurac i akcija je propala. Pobili su nam ljude, a neki su se i utopili– započeli su dečki priču koja teško da je mogla završiti pozitivno.
- Iskočili smo iz čamca i počeli plivati na našu stranu kada je Niko ranjen. Nije mogao plivati, a ni mi ga nismo mogli vući pa smo se pritajili na jednom otočiću usred rijeke. Odlučili smo tu ostati do noći, kako bi se po mraku mogli prebaciti na obalu. Ležali smo satima i već smo mislili da su otišli, kada se jedan počeo spuštati.
- Išao je polako, bezbrižno, s puškom na ramenu. Sve to vrijeme držali smo ga na nišanu. Nismo disali. Bojali smo se zapucati da se ne odamo, ali smo strahovali i da on ne potegne pušku.
- Čekali smo.
- Skužio nas je tek kada se spustio do same obale, gledali smo se nekoliko jebenih sekundi, mi njega preko nišana, s prstima na okidaču, a on nas preko vode, prestrašeno, iznenađeno.
- Onda se polako okrenuo. Htjeli smo pucati,
- ali nismo.
- Čekali smo, tko zna koji kurac smo čekali i odgađali ono što se moralo učiniti.
- On je za to vrijeme polako hodao prema gore, gazio je sporo i nesigurno, kao da je načuo naše misli, kao da je znao da se dvoumimo. No nakon nekoliko minuta bio nam je izvan domašaja.
- Sada je on bio u prednosti, sada je on mogao ubiti nas. Niki je rana krvarila sve jače, stenjao je sve glasnije i svi smo sve manje vjerovali da za nas ima nade. Ipak, prošlo je pola sata a nitko se nije pojavljivao. Prošao je još sat, pa dva sata, a mi smo još bili živi. Mokri i krvavi, ali živi.
- Napokon je pala noć i bili smo spašeni – ispričali su u jednom dahu njih trojica. I pogledali me nepovjerljivo.
- Ništa im, kužiš, nije rekao – podebljali su, samo za me, vjerojatno tupog pogleda.
- I pitali: jel' ti to dovoljno dobra priča.
- Rekao sam kako vjerujem da će Vito biti zadovoljan. I osjetio kako će njihov smijeh uskoro eruptirati.
Post je objavljen 01.09.2006. u 08:31 sati.