Al' ne bih zaplak'o
i ne bih poklek'o
i ne bi mi suza niz obraze
pa nek svi odlaze, daleko
Da li je stvarno sramota da muskarac zaplace. Sta zapravo onda on postaje? Zena? Pa zar je sramota biti zena?
Mozda nekome nema smisla ovo sto sam sada napisao, ali meni itekako ima. Ne, nisam ni ja sada zaplakao, nisam zaplakao ni danas, nisam ni jucer ali nije mi zbog toga nista lakse nego sto mi je bilo prekjucer kada su mi suze potekle.
I sta sam onda postao?
Mekusac?
Tetkica?
Pickica?
Neka!
Ali barem znam da sam ziv. Znam da mogu voljeti. Znam da mogu patiti. Znam da sam covjek.
Danas sam se cak i lijepo nasmijao. Poigrao sam se s necakom nakon duzeg vremena. Sama ta njegova djecja razigranost i neopterecenost me opustila na to kratko vrijeme. A to vec dugo nisam osjetio u drustvu odraslih. Puno puta su mi znali reci da se ponasam kao dijete, da nikad necu odrasti. Nikad mi nije to ni smetalo, ali sad sam siguran da je to dobro. Da barem nikad nisam odrastao, mozda nikad ne bih ni patio. Ali opet na drugu stranu onda mozda ne bih nikad ni volio? A to ne bih zelio, ma koliko sad patio, Ipak na kraju ti trenuci srece vrijedili su ove tuge...
"Big boys don't cry" - kakva glupost!!!!!!!!
Nista od Ojstrice ovaj vikend. Na kraju je ipak tako i bolje, jer mislim da se u ovom stanju ne bih mohao suzrzati i ostati kod kuce. A znam da ne smijem jos na neke napore. Ici cemo za kojih mjesec dana. Jos bolje. Bice i snijega nadam se, a volim to. Nema niceg ljepseg od stjenovitih vrhunaca prekrivenih snijegom. Zapravo ima nesto lijepse, tj, netko lijepsi.
tisino mozes li me cuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
i mogu videti sto ces uciniti
Post je objavljen 29.08.2006. u 20:27 sati.