Rokovi su pritisli. Back to back, svako ispred svog laptopa, tipkali smo danonoćno. Tjednima. Oni su bili gore, sami. Stvorili su svoj svijet barbika, autića, lego kocaka, papira, drvenih bojica i pastela.
-Večera!
-Kupanje!
-Hajde, idemo sada oprati zubiće pa u krpe.
U početku sam često odlazio vidjeti šta rade i da li im šta treba. Nisu trebali ništa, samo svoju igru. I zagrljaj, i poljubac prije spavanja. I "Vi ste zlata tatina, najljepša. Oči moje, plave i smeđe". Ništa više.
Tašti smo pa mislimo da ne mogu bez nas. Nije tako. Mi ne možemo bez njih. Mi živimo kroz njih, ne oni kroz nas.
Post je objavljen 29.08.2006. u 18:00 sati.