Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lanxsatura

Marketing

MIŠEVI I KAKO IH SE RIJEŠITI

Zapravo sam htjela pisati o sasvim drugoj temi. Onda sam komentirala post kod Trill. I prisjetila se jedne zgode. Pomalo gadne. Možda malo zabavne. Ili poučne?
Trill ima problema s mišem u svojoj špajzi. Kaže da je špajza gotovo ispražnjena, i sad čeka da se miš pametno povuče ili ugine od gladi. (špajza je inače smočnica, ali ta mi se lijepa hrvatska riječ trenutno ne uklapa u kontekst)

Moja mišja priča odvijala se prije dvadeset i nešto sitno godina. Iz novogradnje smo preselili u adaptirani tavan stare kuće. Tko je vidio staru kuću bez miševa, paukova i sličnih malih stanara koji se žilavo bore za svoj životni prostor? Prvog miša ugledala je mama. Bio je smeđ, pa je mama zaključila da je došao iz vrta. Kućni miševi su navodno sivi.
Stan je još mirisao na lak za drvo i boju za zidove. A u tim zidovima je i bio problem. Bili su napravljeni od po dvije ploče iverica, između kojih je stavljen okipor (neka vrsta stiropora), kako velika težina pravih zidova ne bi poremetila statiku stare kuće. Miševi su nekako ušli u prostor između dvije ploče i grizući stiropor probijali si puteve i gradili gnijezda. Kako to znam? Sve se odlično čulo. Nekoliko mjeseci nakon onog prvog miša noćima su se čuli zvukovi trčkaranja i glodanja. Dolazili su iz zidova. Ponekad se čulo i glasno cijukanje. Mislili smo da se to događa kad se potuku dva miša, a u dva navrata smo čuli nešto što je zvučalo kao cijukanje sasvim malih miševa. Trajalo je nekoliko dana, a zatim bi nezvani gosti postali još nametljiviji.
Nije se to događalo najednom, nego postepeno. Nakon prvog viđenog miša stavili smo mišolovku kupljenu na placu. Onu u obliku malog kaveza s rupom na vrhu. Nismo željeli onu s oprugom kao u crtićima. Jedan miš se uhvatio, ali je pobjegao kroz preveliki razmak među žicama. Dva ili tri odnijeli smo na livadu preko ceste, dovoljno daleko da se ne vrate, nadali smo se. Jednog sam uhvatila kad se zavukao u vrećicu s ostatkom čokolade. I on je završio u obližnjem grmlju. Ta poljskim miševima nije mjesto u kući, sigurno im je bolje vani, na livadi. Ovi naši očito su bili iznimka. Postajali su sve drskiji.
Mama se prisjetila postupka iz svog poslijeratnog djetinjstva. Nisu se nikako mogli osloboditi miševa i jedna je susjeda baki preporučila zamku od lonca i oraha. Uzme se orah u ljusci, u mekani dio gdje je izlazila peteljka utisne se čačkalica, a na drugi šiljak čačkalice nabode se malo slanine. Onda se na pod stavi stari lonac pod čiji se rub pažljivo podmetne orah, tako da je dio sa slaninom ispod lonca. Miš se uvuče pod lonac, povuče mamac, lonac padne i miš ostane zarobljen. Nakon toga podvuče se karton i sa zarobljenikom se dalje postupa prema nahođenju uspješnih lovaca. Mama se sjeća da su tako noću znali uhvatiti i po desetak miševa, sve dok najezda nije bila gotova.
Našli smo tako i mi dva stara lonca, kupili na placu neoljuštene orahe (bila je kasna jesen, nije ih bio problem naći), i već se prve noći začuo jedan klap. Sretni reponja letio je kroz prozor kao i mnogi njegovi pajdaši koji su slijedili. Nakon ne znam kojeg miša po redu počeli smo sumnjati da se glupe životinjice nakon defenestracije u raskoš jesenskoga vrta ponovo vraćaju. Zato su slijedeći primjerci završili u WC školjci. Nadali smo se da mogu dovoljno dugo zadržati dah dok ne dođu do zraka u kanalizaciji. U nadi je spas. Kad se više nijedan nije htio upustiti u pustolovinu s loncem, a grickanje nije prestajalo, prebacili smo se na ljepilo za miševe. O toj fazi ne bih puno pisala jer mi je još uvijek mučno kad se sjetim. No bilo je učinkovito. Dugo poslije nismo čuli nijednog napasnika, da o smradu koji je bio glavni razlog mišolova ne govorim. Problem je konačno, nakon dva ili tri mjeseca, riješen.
Sigurno će se mnogi zgražati što nismo bili brži i učinkovitiji. Nitko u obitelji nije bio spreman ubiti miša. Nismo bili navikli na te napasti jer ih u novogradnjama u kojima smo prije živjeli naprosto nije bilo. Barem ne u stambenom dijelu. Zbog našeg krzmanja da ih tamanimo namnožili su se i trebali smo ih ubiti puno više nego da smo to učinili s nekolicinom prvih uhvaćenih koji su pušteni na slobodu. Toliko o humanosti i njezinim mogućim posljedicama.
Pitate me, jesam li ubila miša? Na žalost, odgovor je potvrdan. Ubila sam dva velika bacajući ih u WC školjku i povlačeći vodu za njima. Još sad mi se stegne utroba kad se sjetim. Učinila sam to iz samilosti pomiješane s gađenjem. Gledali su me s mješavinom bespomoćnog prkosa i straha (moja projekcija, naravno, no tko bi zasigurno znao...) zalijepljeni većim dijelom krzna za ljepilo razmazano na kartonu. Nisam mogla podnijeti misao da ostanu u tako strašnom položaju, a jednom premazani ljepilom bili su, po mom mišljenju, ionako izgubljeni. Te sam jadnike našla po povratku kući s faksa, trebalo bi još dugo čekati da se tata vrati s posla (bacanje miševa u WC bio je njegov posao koji je stoički, iako s gađenjem vršio). Sjećam se kako sam drhtavim prstima uhvatila vršak repa i polako ga odvajala od kartona. Zatim pljus u vodu. U nadi da će živi izroniti negdje u kanalizaciji. No tad sam već bila prestara da vjerujem u tu vrstu čuda.
Nakon tih peripetija žarko sam željela da se miševi više ne vrate. Uglavnom su me poslušali. Kad bi se pojavili, poduzeli smo mjere sa starim loncima. Ne sjećam se jesu li letjeli kroz prozor ili u WC, no onakva se najezda više nikad nije dogodila.

Evo, draga Trill, vidiš zašto sam odustala od pisanja o miševima u komentaru... naughty


UPDATE
O jednom pokušaju miroljubivog rastjerivanja glodavaca pisala sam u jednom od prethodnih postova :))))

Post je objavljen 28.08.2006. u 21:40 sati.