Marketing
Recenzija/komentar - Film: John Carpenter's They Live
Oni žive
Eng. They Live
God. 1988.
Redatelj: John Carpenter
Scenarij: John Carpenter (Frank Armitage)
Glume: Roddy Piper, Keith David, Meg Foster, Peter Jason, Raymond St. Jacques, Jason Robards III, George 'Buck' Flower, John Lawrence, Susan Barnes, Sy Richardson, Wendy Brainard, Lucille Meredith, Susan Blanchard, Norman Alden, Dana Bratton, John F. Goff, Norm Wilson, Thelma Lee, Stratton Leopold, Rezza Shan, Norman Howell, Larry J. Franco, Tom Searle, Robert Grasmere, Vince Inneo, Bob Hudson, Jon Paul Jones, Dennis Cosmo Michael, Nancy Gee, Claudia Stanlee, Christine Anne Baur, Eileen Wesson, Gregory J. Barnett, Jimmy Nickerson, Kerry Rossall, Cibby Danyla, Jeff Imada, Michelle Costello, Michael Forino, Robert V. Greene, Al Leong, Jennifer Austin...itd.
Usamljeni lutalica (kojem zapravo kroz cijeli film ne saznamo ime, več je on na odjavnoj špici potpisan samo kao "Nada", što na Španjolskom znači ništa), dolazi u nepoznati grad, u potrazi za poslom. Nakon prvotnih neuspjeha, uspijeva pronaći posao na gradilištu, gdje upozna Franka, lokalca koji mu ponudi smještaj u prihvatilištu za siromašne, u čijoj blizini i sam stanuje sa svojom obitelji. "Nada" prihvati ponudu i useli se u prihvatilište dok ne pronađe neki stan, no odmah po dolasku počinje primjećivati neke sumnjive stvari. U susjednoj crkvici se nešto čudno i sumnjivo događa a Tv program često gubi signal, tj., netko se ubacuje u program i govori o nekakvoj obmani. Nakon što jedne večeri policija napravi raciju u tom prihvatilištu, a svi iz obližnje crkvice se razbježe, "Nada" odluči sljedećeg dana "proviriti" u crkvicu, da vidi što se tamo zbilja događa. Tamo pronađe samo jednu zapečaćenu kutiju, koju uzme sa sobom. Nakon što ju otvori, u njoj pronađe samo hrpu sunčanih naočala. Pomalo zbunjen, "spremi" kutiju u kantu za smeće u jednoj uličici, ali sasvim slučajno zadrži jedne naočale kod sebe. No nakon što ih stavi na oči, shvati da to nisu obične sunčane naočale, več specijalne naočale uz pomoć kojih on sazna da svijet kakav nas okružuje, nije onakav kakav se čini na prvi pogled. Naime, među nama, od tko zna kada, neprimjetno žive izvanzemaljci zamaskirani u ljude, te sistematično i postepeno preuzimaju kontrolu nad zemljom uz pomoć medija i reklama, tretirajući nas poput životinja. Uz pomoć naočala on ugleda da su npr. Jumbo plakati na kojima se inače reklamiraju turističke destinacije i raznorazni proizvodi, zapravo zapovijedi koje mi slijedimo, poput "OBEY" ili "MARRY AND REPRODUCE". Ista stvar je i sa časopisima, ali i sa novcem, na kojem zapravo piše "THIS IS YOUR GOD". No ubrzo izvanzemaljci shvate da ih on može vidjeti, i obavijeste svoje nadležne koji pošalju dva izvanzemaljca "zamaskirana" u policajce da ga uhite. Ali on im se suprotstavi, ubije ih i uzme im oružje, te krene u ubilački pohod tamanjenja izvanzemaljaca. U tu na prvi pogled suludu stvarnost, da izvanzemaljci potajno žive među nama, uspije uvjeriti i Franka, nakon prilično dugačkog i iscrpnog "nagovaranja". Ubrzo njih dvoje saznaju da postoji cijeli tajni pobunjenički pokret, koji im se suprotstavlja več neko vrijeme. Oni im se pridruže u borbi, i saznaju od njih da je jedini način da se otkrije ta zavjera, taj da se uništi stroj uz pomoć kojeg su nas hipnotizirali, tj., koji im služi za prikrivanje...no problem je što su i neki ljudi, koje su alieni potplatili i podmitili, također na njihovoj strani, pa "Nada" i Frank nisu sigurni kome mogu vjerovati...
"They Live" je meni osobno Carpenterov najdraži, *najzabavniji (*ako izuzmemo kung fu horror zafrkanciju "Big Trouble in Little China") i najbolji film, uz "Escape from New York" i "The Thing". Ta SF crnohumorna priča o izvanzemaljcima koji od tko zna kada nesmetano žive među nama, zahvaljujući stroju kojim su nas sve hipnotizirali, te utječu na naše odluke, umrtvljuju naša osjetila i na kraju krajeva kontroliraju naše živote, a koje u svemu tome može spriječiti samo jedan junak, koji ih može vidjeti uz pomoć specijalnih sunčanih naočala...još i dan danas djeluje jednako zabavno i zanimljivo, pa čak do neke mjere i originalno, ali s druge strane i jako podcijenjeno od strane publike, a posebice kritike. Taj glavni koncept priče, da je svijet koji nas okružuje samo prividna iluzija za zavaravanje ljudi, iza koje se nalazi malo tamnija stvarnost, vuče dosta paralela sa radnjom velikog hit filma iz 1999. godine, "The Matrix". Zapravo ne bi me uopće začudilo da su Braća Wachowski, redatelji i scenaristi spomenutog filma, veči dio inspiracije za svoj film crpili upravo iz ovog malog Carpenterovog remek-djela. No za razliku od Carpentera, koji je tu priču obradio u maniri zabavnog SF akcića i satire na tadašnje (a bome i na današnje) društvo, prikazujući izvanzemaljce kao bogate ljude na visokim čelnim pozicijama, koji vladaju masama, te ih kontroliraju uz pomoć medija (Tv, reklama, časopisa itd.), Braća Warchowski su se u svom filmu, uz onaj akcijski aspekt priče, usredotočili i na onaj filozofski, u koji Carpenter nije toliko ulazio, posebice u lošijim nastavcima, gdje su prilično i pretjerali sa "filozofijom".
Ovaj film je osim po zabavnoj i zanimljivoj priči ostao zapamćen i po nekoliko legendarnih i sad več kultnih dijaloga, od kojih je najzapamćeniji svakako onaj "I have come here to chew bubble gum and kick ass...and I'm all out of bubble gum" (kao i još nekima koje neču spominjati), koji je kasnije u malo izmijenjenoj verziji frajerski izgovarao Duke Nukem u popularnoj FPS videoigri "Duke Nukem 3D", kao i jedan od junaka novijeg filma "Spartan" redatelja Davida Mameta sa Val Kilmerom u glavnoj ulozi, a moglo ga se i čuti, također izmjenjenoj verziji, i u filmu "Dazed and Confused". Čak su ga i neki izvođači poput Monastic Squida i Ice Cubea, iskoristili u nekim svojim pjesmama...dakle utjecaj tog filma je golem na pop kulturu. A zanimljivo je kako je Roddy Piper, inače nekadašnji wrestler, ili kako mi to volimo reći kečer, koji igra glavnog bezimenog junaka, sam osmislio i dodao tu rečenicu u scenarij. Točnije, to mu je bila jedna od mnogobrojnih ideja, krilatica za uvod u njegove borbe. Tko bi rekao da će baš ta rečenica postati tako poznata.
Kad smo več kod Roddy Pipera, iznenađuje me kako to da je Carpenter izabrao baš njega za glavnu ulogu...čudi me da nije ponovno "uposlio" svog starog znanca Kurt Russella s kojim je surađivao sve ukupno četiri puta, jer je ova rola kao stvorena za njega. No nije da je to nešto previše važno...Piper se je odlično snašao u ulozi, rola mu je dobro "legla", a čak i pomalo liči na Russella u filmu...fudbalerka i to. Uz Pipera, u filmu jednu od glavnih uloga ima i Keith David, s kojim je Carpenter također več prije surađivao...na filmu "The Thing", a ovaj ga je toliko impresionirao svojom izvedbom u tom filmu, da je Carpenter posebno za njega napisao ulogu u ovom filmu. Obadvojica su ostvarili zabavne uloge.
Uz zabavne dijaloge i glumačke izvedbe, "They Live" se može pohvaliti i sa jednom od najzabavnijih i najžešćih uličnih tučnjava snimljenih na filmu, između Pipera i Davida. Originalno je Carpenter zamislio da ta tučnjava traje nekih 20-ak, 30-ak sekundi, no...Piper i David su odlučili izvesti tučnjavu za stvarno, te su u biti svi udarci u filmu stvarni, osim onih u lice i međunožje. Tri tjedna su se pripremali za tu tučnjavu, što je itekako vidljivo na ekranu. Tučnjava traje sve ukupno nekih 5 min., i zbilja djeluje brutalno, prljavo, divlje i realno, ali i zabavno.
Iako je budget filma iznosio tek 3 mil.$, i s obzirom na godine u kojima je sniman, vizualno film izgleda dosta solidno. Efekti su iako ih nema mnogo, dobro odrađeni a akcija je vizualno atraktivna još i danas. Doduše izgled, tj. maske izvanzemaljaca danas, a pretpostavljam da su i onda, izgledaju prilično smiješno i jeftino...točno se vidi da se radi o gumenim maskama koje glumci nose na licu. Čak se vidi kako im se miču usta ispod maske dok pričaju. No to nimalo ne smeta, dapače, to daje filmu jedan određeni čar. Kao i za svaki svoj film koji je režirao, tako je i za ovaj Carpenter skladao muziku, uz malu pomoć Alana Howartha. Muzika je jako dobra, zvukovi usne harmonike, gitare i elektronskih zvukova sintisajzera pridonose atmosferi i napetosti filma...doduše nema tu nekih prepoznatljivih tonova i ritmova kao u prepoznatljivim glazbenim temama za "Halloween" ili "Escape from New York", ali je muzika ipak upečatljiva.
Inače, zanimljivo je da je scenarij napisao sam John Carpenter, ali pod pseudonimom Frank Armitage. Naime Carpenter je veliki obožavatelj pisca H.P. Lovecrafa, a Frank Armitage je zapravo lik jednog od njegovih romana, "The Dunwich Horror", prema kojem je snimljen i istoimeni film 1970. godine. Na taj korak se je odlučio jer je ideju za film dobio iz nekoliko različitih izvora, kratke priče "Eight O'Clock in the Morning" Raya Nelsona i stripa "Nada", pa je smatrao da ne bi bilo fer da sam pobere zasluge za pisanje scenarija. Također valja naglasiti kako se u filmu na kratko u cameo ulozi pojavljuje i sam Carpenter, zajedno sa svojim kolegom George A. Romerom, i to ni više, ni manje nego u ulogama kritičara koji kritiziraju nasilje na filmu, a upravo su njihovi filmovi prepoznatljivi po nasilju zbog čega su često bili na meti kritičara, koji su ih smatrali običnim trash redateljima i "eksploatatorima jeftinog filmskog smeća".
No bez obzira na kritičare i njihova trabunjanja, "They Live" je kao što rekoh več prije, prema mom mišljenju jedno malo Carpenterovo remek-djelo koje svakako treba pogledati i koje još i danas plijeni jednakom pažnjom kao i nekada.
Sve u svemu izvrstan film.
Ocjena: 5/5
Post je objavljen 28.08.2006. u 09:58 sati.