˙
˙
za ikakvo razumjevanje nažalost ili nasreću potrebno je predčitanje uvodnog hemha
a ako vam se svidi čitnite i nekog u sredini hemha
˙˙˙˙Kad ipak odlučis kopati novi kop, a nisi to činio preko dvije stotine godina, potrebno je neko vrijeme dok ti se oči ne naviknu na tamu. Stoga je Hemh, uvidjevši svoju nespretnost u tami novog hodnika, odložio pijuk i sjeo na hrapavi kamen. Kao i obično koristio je prirodnu pukotinu u stijeni uzrokovanu vlagom, i odmah smišljao kako bi sproveo vlagu da kapajući stvara nove oblike siga.
˙˙˙˙Odložio je ruke na koljena, isprva se oslanjajući na njih, da bi ih potom opustio lagano dišući. Kroćenje misli već duže vrijeme predstavlja mu problem; sanjar je izjeo zadnje ostatke koncentracije, a obrisi slika o svijetu iznad sebe hvataju se za tokove njegovih razmisljanja kao čičak za šumski hod.
˙˙˙˙Tada mu je na ruku sletio leptir.
˙˙˙˙Došao je sa jednim potpuno čistim udahom i ostavio dodir na ruci. Običan leptir, obične veličine, narančastih krila crnih rubova; dakle neobičan po svemu. Jasno i bez uzimanja novog daha Hemh je osjetio dodir, mek i treperav, toliko blag i toliko daleko od težine ili boli da je pomislio kako mora da su svi dodiri u raju takvi. Za njega davan osjećaj koji ga je ponio daleko ispod nekih kasnoljetnih neba, gdje vjetar šušteći između uzvišenih hrastovih krošanja šapće o nadolazećoj jeseni; svakim treptajem krila još uvijek prizemljenog leptira dodavao je nove mekoće tom mamljivom prizoru. Let između maznih travki koje savršeno gode njegovim kamenom isječenim dlanovima tekao je i tekao, bez i jedne zapreke. Mirisi su dopirali polagano do malog sanjara, baš kao što su i sunčeve zrake dopirale postepeno kroz oblake i drveće. Kako daleko može ponijeti samo jedan treptaj leptirovih krila!
˙˙˙˙Otvorio je oči i na ruci je bila samo teška i gotovo opipljiva praznina. Progutao je misao stisnuvši ju negdje duboko u grlu, i ustao sa kamena.
˙
˙
Post je objavljen 28.08.2006. u 03:25 sati.