Koliko je čovjeku potrebno da zamrzi ili zavoli neko mjesto na svijetu? Neki grad recimo? Samo jedan pogled na kartu, samo jedan spomen njegovog imena i utrobu mu zahvati odvratna mučnina, osjećaj mržnje prema sebi i svima koji su mu svjesno ili nesvjesno nanijeli neko zlo (ili ga samo krivo pogledali). Ali, to je samo grad...nakupina ljudi, cigle i betona. Čemu takvo neprijateljstvo? Čini mi se da je ipak u pitanju igra asocijacija. Ovo me podsjeća na ono, zvuk na sliku, +/- kvadratni korjen...i na kraju dođeš do osobe koju najvjerovatnije voliš. Nju voliš, a njen grad mrziš. Ne čini li vam se to pomalo uvrnutim? Ipak, tko se usudi povući granicu između ljubavi i mržnje, razapeti bodljikavu žicu i minirati ničiju zemlju? Granice ne postoje kada je u pitanju um. Ljubav lako pređe u strah, strah u ljubomoru, ljubomora u mržnju, a mržnja vodi ka tamnoj strani. Gram ljudske primitivnosti, prstohvat emocionalne slabosti i već kupuješ najnoviji bestseler Dr. Philla. Crno i bijelo samo su dvije boje u vidljivom spektru. Kako na kraju uvjek dobiješ ono što mrziš, a ono što voliš usni u zaboravu ispod ledenog pokrova malenog potočića, koji je još k tome zameten snjegom pa ga zeko mali nikako ne može pronaći. I za kraj retoričko pitanje. Mislite li da svaki smrtnik za života dobije priliku barem jednom igrati se boga?
Post je objavljen 27.08.2006. u 18:15 sati.