Marketing
Kraj Ljeta
Uvijek se radujem svakom nadolazećem danu, svakom novom susretu s prijateljima, s nestrpljenjem iščekujem svako novo jutro i budim se s osmjehom. Jučerašnje događaje ostavljam iza sebe kao uspomene kojima se vraćam u rijetkim trenucima usamljenosti. U normalnim okolnostima sjećanja čuvam u prošlosti, potiskujem ih duboko u sebe da se ne oslobode, zaposjednu mi misli i preuzmu kontrolu nad mojim osjećajima. Svoje osjećaje i djela smijem nadgledati jedino ja, jedino sam tada jaka, hrabra i nasmiješena. Sjene prošlosti se neprestano bore u meni, žele izlaz, a kad obiju okove tamnice, slabost me preplavi, oči postaju ogledalo mojih emocija i svakom prolazniku otkrivaju moje tajne. Stoga, u želji da koliko toliko ostanem tajnovita, sjećanja zatvaram u prošlost a pažnju posvećujem samo trenucima koji tek trebaju stići.
No, kraj ljeta je razdoblje u kojem sve osim uspomena postaje nevažno.
Jučer- Bartulja.
Nakon kratkog lutanja po Žminju s društvom, smjestila sam se u Orbano, trošila kalorije, zabavljala se, pila, uživala, ali kada su se baterije ispraznile i kada sam usporila, dovoljna je bila sekunda, a meni bi odmah sinula pomisao kako je na izmaku najbolje ljeto u mom životu. Uspomene su navirale kao suze, teško, sporo, no sigurno su se zadržavale na površini, davale mom licu novo obličje. Odavale emocije.
Dolazile su jedna za drugom i gubile se kao prikaze…sve te slike…slike mene kako se omamljena, samouvjerena i optimistična zabavljam s Ines, s Inom, s Tihanom, rastapam pod dodirom određenih osoba suprotnog spola a koje ću ostaviti neimenovane, iako većina vas koji čitate znate o kome se sve radi. Ne želim ostaviti te događaje iza sebe, ali vidim kako nestaju, kako se gube, slike izbljeđuju, riječi gube smisao. Nemam vremena da se oprostim od svega, od svakog užitka…I dok ovo pišem tjeskoba me guši, slabost me posve oduzima, gubim sebe…Prisjećam se jučerašnjeg oproštaja, prvog od ostalih koji će, u boljem slučaju, tek uslijediti, a u lošijem oproštaja neće biti. Rastanak No.1 nije bio težak koliko kratak. Nisam ni očekivala da će biti težak, ali nisam mislila da će tako brzo doći. Nisam mislila ni da će rujan tako brzo doći, ali opet, nema te sile koja će zaustaviti dolazak neizbježnog.
Tako je party u Žminju bio totalna suprotnost od onoga u Poreču, na kojem sam bila dan ranije. U Poreču sam jednostavno ispraznila misli, prepustila sa osjetilima, zanemarila okolinu i posvetila se dobroj glazbi koja je izvirala iz svakog kutka. Ofkors, nije bilo ni tu sve savršeno. Kiša je na samom početku večeri otjerala velik broj ljudi, a ostatak primorala da si potraži sklonište. Ali tko čeka, taj i dočeka. Nakon sat vremena pljuštanja, oborine su napustile Poreč, a mjuza s rive je prizvala sve dobro raspoložene da svoja tijela zanjišu u ritmu dobrog dance-a/techna/house-a/whatever.
Dobro sam se zabavljala i u Rovinju prošlog vikenda, naplesala se, zadovoljila se. Iako smatram da sam u nekim situacijama mogla drugačije postupiti. Izbjegla bih jednu svađu i jedan neugodan pogled koji me i sada, 8 dana poslije, proganja u snovima.
Možda, da sam drugačije postupila kad su moje oči ugledale te druge oči, ne bih jučer bila toliko opterećena uspomenama s početka i sredine ljeta i rastancima koji se nikada neće dogoditi.
Post je objavljen 27.08.2006. u 19:01 sati.