možda je uspijem zaboraviti, kaze šumarKA. Ali ja je ne zelim zaboraviti.
Da, tužan je blog, ali tako se i osjecam zadnjih nekoliko mjeseci, pa tako i pišem. Prije mi je najvece zadovoljstvo bilo planinarenje ali sad nemam ni za to više volje kao nekada. Sve se promijenilo, ja sam se promijenio, ona me je promijenila.
U medjuvremenu sam malo otisao voziti se biciklom. Ne bih se jos smio jer nisam jos potpuno zdrav, pa se za sad donekle i uspijem kontrolirati. Opet sam otisao na groblje. Zapalio sam svijecu i plakao, opet plakao zbog sebe. A onda sam prvi put osjetio da i nisam bas sam, jer je i nebo pocelo plakati sa mnom. Lijepo je ponekad biti na kisi, cak umirujuce. Mislim da sam dosao do samog dna, ne znam da li mogu osjecati se jos gore.
imam jednu zelju
da ti tvoja medna usta jos jednom poljubim
pa da se nikada
iz sna ne probudim
Post je objavljen 26.08.2006. u 19:22 sati.