Posljednja stvar koja joj je ostala u pamćenju bila je njegov vjenčani prsten. Onaj zlatni, ni preširok ni preuzak, zapravo idealne veličine, kojeg su zajedno izabrali.
Prsten koji je trebao značiti i u dobru i u zlu, ali se ono “u dobru” rasplinulo u zraku čim ga je svećenik izgovorio.
I liječnik ju je to pitao nadvivši se nad njezinu postelju. Čega se posljednjeg sjeća.
Prstena. Vidjela ga je kako sjaji na njegovoj šaci. Kroz prste kojima je prekrila lice vidjela je kako prsten raste u djeliću sekunde i onda nestaje negdje u mesu ispod njenog oka.
Veliku glavobolju nadjačavala je jedino bol koja joj je razdirala vilicu dok je odgovarala na pitanja liječnika.
Koji je danas dan? Jučer je igrao Dinamo. Pa da, nedjelja je. Subotom igra Dinamo. Nikada prije nije u bolnici dočekala nedjelju. Inače bi se sa Hitne vratila kući isti dan. On bi već spavao ako je Dinamo izgubio.
Ona bi zaspala vrlo kasno, pripremajući šminku ujutro, da susjedi ne vide.
Treba mi ogledalo. Da vidim što ću sa šminkom. Trajat će malo dulje, ali mislim da ću sve pokriti. Neće se vidjeti.
Ona je bila najstrastvenija navijačica Dinama na svijetu. Toliko strastvena da se svaki put prije utakmice predano molila bogu da Dinamo ne izgubi.
Nasmijala se samo sekundu prije nego što joj je bol opet iskrivila lice.
U glavi joj je odzvanjalo:
i kolcem
i lancem
i bokserom
u glavu.
Post je objavljen 26.08.2006. u 11:56 sati.