Hvala vam puno na željama da opet budemo skupa i na ohrabrivanju da mu se javim. Poslala sam mu poruku, onako, čisto prijateljski, a on mi nije ništa odgovorio. Nije zaslužio sve ove moje postove ali eto- meni je lakše kad svoje stavove i osjećaje iskažem riječima. Ne shvaćam da mu je tako teško poslati poruku, jednu poruku, samo jednu... Ostala sam bez još jednog dijela mog dostojanstva ali tako je moralo biti... Nisam shvaćala svoje frendice i ostale kad sam ih vidjela kako plaču za izgubljenom ljubavi ali sad ih shvaćam. Sad im se duboko ispričavam jer sam napokon shvatila da je nemoguće ne plakati za nekim tko ti je toliko značio i tko je bio tako dobar prema tebi dok niste prekinuli. Da mi je samo znati je li ikad pomisli na mene...Možda, ipak, možda... Ma koga ja zavaravam! Naravno da ne misli na mene! Izbisao me iz svojih misli kao što sam i ja njega trebala izbrisati! Glupača!
Problem je taj što ja njega nisam još spremna zaboraviti, zapravo, ne želim ga zaboraviti. Toliko toga dobrog se dogodilo u našoj vezi da mi je stvarno teško! On me je naučio kako voliti i biti voljen u isto vrijeme! Do njega nisam vjerovala u ljubav a poslije njega se ta vjera opet pomalo gasi. U totalnoj sam izoliranosti, osjećam se kao u nekom mjehuriću od sapunice kojeg vjetar baca na sve strane a on jedva opstaje! Čisto sranje!
Molim lijepo, kako bi vama bilo da prekinete a on vam pošalje poruku: 'Sretno u životu i Bog te blagoslovio!' U tom trenutku kad sam to čitala nisam znala bi li se smijala ili plakala od jada! Mislim, toliko sam blagoslovljena otkad smo prekinuli da se osjećam kao najsretnije biće na planetu i u svemiru! Moš' mislit!
Drugačije bi bilo da smo prekinuli zbog nekog dobrog razloga, ali ovako, kad uopće ne znaš razlog, tako je teško nekoga zaboraviti...tako teško!
p.s.Stvarno bi mogla napisati knjigu i sigurno bi bila bestseller! Možda nekad skupim sve postove pa ih pretočim u knjigu!;-)
Post je objavljen 25.08.2006. u 19:18 sati.