Nisam davno pisala blog. Nekako mi je dosta mene i moje situacije, pa ne zelim niti misliti niti pisati o svom zivotu s muzem pederom. Ljeto je proslo, muz je radio, mi smo isli na godisnji, sada smo se vratili, i pravimo se kao da je sve u redu.
Mene kada mislim, je najveci strah da budem ostavljena, i da se moram sama brinuti o djeci. Sama spavati u kuci sa svojom djecom bez njega da dodje doma. Na drugom mjestu je slika nas kao obitelji, da to sve srusim, a nije mi potreba jer nitko ne zna koji je moj problem. Meni je zivot idealan po misljenju drugih. Eto, ne znam sto bih pisala jer se vrtim po istom. Nadam se da vrijeme rjesava probleme, pa pokusavam biti strpljena i spasena. Mislim da bi mi bilo lakse kada bi procitala jos ovakvih prica kao moja. Bila sam na ispovjedi i svecenik mi je rekao da nisam niti prva niti zadnja koja ima muza pedera. Znaci ima nas jos!
Post je objavljen 16.10.2006. u 02:10 sati.