Samo mrak, u početku. Umirio sam svijest, zaustavio misli i koncentrirao se na tamu ispred sebe. Tek neznatno svjetliji oblici plesali su kroz zatvorene kapke. Duokromatski kaleidoskop, nešto slično. Ne znam kako bih to bolje opisao. U početku sam to objašnjavao da je to zbog teksture kapka, da do stvaranja oblika dolazi zbog vanjskog svjetla koje nejednako prodire kroz kožu, uslijed nabora na njoj, i kapilara koje prolaze kroz kapak. Ali, zašto onda slika nije statična? Osvjetljenje je bilo isto, a oblici, potpuno neodređenih obrisa, skroz su se mijenjali. Pokus sam provodio u niz navrata, bilo uz normalno osvjetljenje u prostoriji, ili u potpunoj tami. Oblici bi se uvijek pojavljivali, kad god bih zatvorio oči. Svjetlina i jasnoća teksture koja se pojavljivala bivala bi izraženija, ukoliko bih prstima pritisnuo zatvorene oči. Gotovo redovno bi se pojavljivala tekstura finog šahovskog polja na neravnim plohama, nalik fraktalima. Ako bih duže održavao pritisak na očima, pojavljivale bi se svjetleće točkice, kao zvjezdice različitih boja, slično kao smetnje na TV-u, samo u boji.
Mozak je primao signal, iako do optičkih živaca nije dopiralo nikakvo svjetlo, nikakav vanjski podražaj. Igra svjesti? Ili perceptivna vratolomija osjetila kojih nismo svjesni da posjedujemo?
Pokušao sam otiči dalje i potpuno primiriti svijest te prodrijeti kroz tamu ispred sebe i pogledati što dalje u nju. No, koliko god miran bio, koliko god se trudio, osjećao sam da sam prikovan uz periferiju i da ne mogu zaroniti iole dublje u tminu.
Kružič. Malo tamniji od tame u koju sam gledao. Izronio je niotkuda, odjednom. Povečavao se, pomicao lijevo-desno, gor-dolje, smanjivao se, nestajao i ponovno dolazio. Prsten oko tamnog kružića. Svjetliji. U trenucima sam mogao nazrijeti i medasto-zelenkastu boju prstena. I sasvim svjetlu, gotovo bjelkastu ovalnu horizontalno postavljenu strukturu, koja se širila s obje strane prema sredini, čiji su se krajevi sužavali do nestajanja, koja je u sebi zarobljavala presten i krug oko sebe. Nabori ispod bjelkaste strukture. I pore u naborima. Kao koža lica pod povečalom. Trepavice. Iz tame me gledalo oko. Prva pomisao mi je bila da je moje vlastito, da je to opet igra svjetla kroz moje kapke i da, sklon mističnome, pokušavam zavarati svoju svjest. Mogao je to biti odraz na ogledalu, zaostao u sječanju, reproduciran, iz ne znam kojeg razloga, mojom podsvješću. Zašto oko? Zašto svaki put kad zatvorim oči? Zašto ne slike lica ljudi koje svakodnevno gledam? Moje djece?
Najčešće je gledalo u mene, no nerjetko je gledalo u stranu, tek kasnije se okrećući prema meni, kao da bi postajalo svjesno moje prisutnosti. Takvu, bočnu sliku svoga oka nisam mogao upamtiti. Bilo je to oko nekog drugog.
Negdje, daleko, morao je postojati izvor svjetla, nedovoljno jak da odagna tamu i obasja cijelo lica, dovoljno, tek, da ostavi odbljesak na vlažnom i glatkom irisu. Od kuda dolazi svjetlo?
Post je objavljen 22.08.2006. u 21:17 sati.