-Vratio si se! – riječi su mi konačno izašle iz usta. Bilo je drugačije nego što sam zamišljala. Trebalo je biti kao prije, kad smo se savršeno poznavali. Trebalo je biti jasno, prirodno, bez ikakvog razmišljanja. Savršeno. A bilo je… drugačije. Stajala sam tamo, ne znajući što učiniti. Kao da je ispred mene potpuni stranac, a ne Raven...
-Želim te. – promrmljao je nerazgovjetnim šapatom i pritisnuo me uza zid. Mogla sam osjetiti njegove ruke na sebi. Prošli su me trnci, pa čak i sreća, koja u moj život nije često navraćala… Opet je bilo kao prije, sve se činilo laganim i jednostavnim. Uz njega sam sretna, mogu sve.
Ali… Nešto je nedostajalo da bude kao prije. Nisam znala što. Poljubac mu više nije bio isti. Jest, bio je jednako dubok i strastan, no bio je drugačiji. Vratila sam na isti način i zarila mu ruke u kosu kao što sam to običavala činiti prije. Nešto je i dalje nedostajalo. Poznavajući ga i predobro, znala sam da se promijenio. Nemoguće… Zašto?
Osim ako…
Čekaj malo… Ni ruke mu nisu bile kao prije. Naprotiv, bile su tople. Tu toplinu nisam mogla podnijeti. To nije on.
Markie je. Samo Markie. Nije Raven.
Iako svjesna da preda mnom nije onaj koji mi je sve, nisam mogla prestati. Ne još. Premda znajući da zavaravam samu sebe, htjela sam da ta iluzija sreće i nade potraje još malo. Istovremeno sam ga htjela i dalje ljubiti i bijesno odgurnuti od sebe. I jedno i drugo mi je prolazilo glavom i izmjenjivalo se brzinom munje. Iako sam u sebi odlučila odgurnuti ga, nisam ga puštala iz ruku. Ne mogu….
Obmana je zamjenjivala istinu, laž je bila bolja od istine, okrutne i surove. Stvarne. Na trenutke se i meni samoj činilo da ću, nastavim li kako sam krenula, prihvatiti laž i učiniti je istinom jer je od znanja da je nešto zauvijek izgubljeno jedino to lakše.
Ne, to nisam ja…
Ja ne želim lažnu ljepotu! Želim istinu, ma koliko ona boljela. Čudno je biti sretan. Sretan na ovaj način. Drugačije je. Nepoznato. Patnja je moja stvarnost, a ne ovo…
Ja sam ona koja jednostavno ne može biti sretna. Tek tad sam shvatila što zapravo činim i kako izdajem sjećanje na Ravena, kako izdajem i samog Ravena. I, znaš što? Taj osjećaj nije bio ništa bolji od onog kad sam ga ubijala. Gadila sam se samoj sebi i onda i sada. Odgurnuvši Markieja od sebe, postalo mi je jasno koliko sam pogriješila što ga nisam pustila nakon što sam shvatila tko je on, nego sam se i dalje pravila glupom i zavaravala samu sebe na način koji nikad ne može završiti dobro. Glavom su mi brzinom svjetlosti prolazili milijuni misli… Vrtjele su se u krug i razdirale me. Jesam li izdala Ravena? Što sad? Može li mi to oprostiti? Ili sam ja ta koja si ne može oprostiti?
Post je objavljen 21.08.2006. u 20:53 sati.