Snovi se nekad zalijepe za mene kao čičak na mokrog psa.
Prvu noć ih osjetim kako se rađaju u meni, bubre kao arkada nakon udarca. Kada zaklopim oči postajem njihova lutka na koncima, drveniji od Pinokija, poslušniji od starca kod liječnika.
Kada probiju opnu nevjerice, slijevaju se u moj nos, oči i uši, preuzimaju moja osjetila i prijete mi da će sve biti stvarno.
Pretvaraju se u auto koji na asfaltu drobi mojeg sina.
Njegovo krhko tijelo osjeća lim koji mu mrvi rebra, slama kičmu, razbija zglobove. On me cijelo vrijeme gleda dok mu oči ne nestanu ispod razine haube i zatim ga željezo povlači ispod svoje utrobe, u sjenu podvozja gdje se mačke po ljeti sklanjaju od vrućine, a po zimi griju od vreline motora.
U trenutku prije udara, ulazim u njegovo tijelo, u moju krv i meso. Ne osjećam bol nego samo njegove misli, njegovu glavu ispunjenju dječjim pitanjima.
Tata zašto auto ima kotače?
Tata zašto auto ima svjetla?
Tata zašto se moramo vezati?
Tata zašto je auto na meni?
Ostajem držati sina u naručju na asfaltu u koji su mi utonula koljena. Gleda me kao da zna odgovor na sva pitanja.
Znam zašto su mi slomljene kosti.
Znam zašto me ništa ne boli.
Znam zašto plačeš tata.
A ja sam ljut na njega. Ne želi biti miran.
Molim te sine, prestani se tresti.
Molim te, ne tresi se više.
Post je objavljen 21.08.2006. u 12:40 sati.