Zapravo, trebala bih mišljenje novinarske struke.
Nekoga, tko je adekvatnim školovanjem zasluženo stekao zanimanje-novinar.
Da mi odgovori, jer ja nisam iz te struke i ne smatram se kompetentnom ni raspravljati o tome. Nedostatak stručnog znanja ne dopušta mi da vičem da netko nije u pravu i da bi to trebalo ovako ili onako, jer ja to tako mislim.
Površno ću, tek malo zagrebati...
Neki dan pred kioskom prepunim svježih dnevnih tiskovina veliki zastrašujući naslovi: ubio ženu, dijete, pa sebe...
Kod mene je silna količina nasilja koje se neprekidno događa dosegla neki kritični stupanj i taj dan nisam bila u stanju kupiti dnevne novine.
Nisam mogla više čitati..
Poslijednji veliki naslovi nisu se još ni ohladili. Ona jadnica koja je molila, obilazila državne institucije, vapila za pomoći...čija jadna mati oprašta ubojici, ne zamjera mu, jer je bio bolestan...slutila je što će se dogoditi.
Pa onda razne udruge, koje su se skupile pred Ministarstvom pravosuđa, ali ministrica nije imala vremena da ih primi i da porazgovara s njima, da se potraži rješenje, smjernicu kakvu, za buduće pooštravanje zakona koje će te monstrume trajno smještati iza rešetaka, (kad bi moglo makar zauvijek..ZAUVIJEK)
Nije imala vremena..Kažu, planirala je posjet otvorenju striptiz bara. Kasnije se opravdavala da je zapravo otišla poslušati svoju omiljenu grupu koja je nastupala na otvorenju.
Osjeća li ta žena stid?
Zna li ona da mi čitamo što se u novinama piše?
I kako ništa ne piše o tome što ONA poduzima da se takvo nešto više NIKAD ne dogodi.
Ali svaki dan, vjerujte mi, obratite pažnju, : SVAKI DAN u novinama ćete pročitati da je neki
muž/ljubavnik/dečko
istukao/pretukao/ubo/zapucao/ubio
Sada se ubijaju i djeca. Koja nisu ni počela živjeti.
Ako ga nemam ja, nećeš ga imati ni ti.
I zapuca rafalom.
Psihijatri kažu: bolestan.
A novinari pišu,
nakladnici tiskaju
mi čitamo.
Ja ne mogu više čitati.
Ne mogu više podnositi toliku bol.
Što iz tih novinskih naslova mogu zaključiti žene i majke:
Ne mogu se nikome obratiti za pomoć. Ne postoji državna institucija koja će im pružiti sigurnu zaštitu ni za nju samu, a ni za dijete, od "bolesnika" kojeg svrbe dlanovi i jedva čeka da udari, ubode ili zapuca!
Što mogu zaključiti "bolesni" muževi/dečki/ljubavnici:
Vidi, ovaj je to dobro riješio: bez problema nabavio oružje i ubio gaduru. I ja ću tako.
Otvori neki oglasnik i za pola sata ima kalašnjikova. Za sat vremena svi mrtvi. Riješeno.
Što može zaključiti naša vrla ministrica, njen i naš predsjednik vlade i sva njihova svita:
Nije strašno. To je samo vijest, sutra se nitko neće ni sjećati. Psi laju karavane prolaze.
Otvara li se kakav novi disco negdje?
Što možemo zaključiti mi koji čitamo?
Budimo iskreni, koja nam je prva misao!
To se ne događa meni.
Prestrašno.
Što sam htjela pitati novinare? One od struke.
Da li je objavljivanje takvih vijesti savršen način za rješavanje problema?
(Čujem kako urlate).
Da prestanemo od te neopisive boli stvarati tek samo-senzaciju...
Da li se može na neki način jače, bolje, kvalitetnije djelovati i vršiti pritisak na ministarstva i zakonodavce, da stvore zakone koji će štititi ženu i majku, koji će konačno zaštiti djecu, da ih bolesnici nikad više ne ubijaju.
Da se ne usude ni pomisliti da bi mogli ošamariti.
Policija kaže - oni samo sprovode zakon.
Promijenimo zakon.
Da bi sutra mogli pročitati veliki naslov na prvoj strani:
NASILNI MUŽ NA DOŽIVOTNOJ ROBIJI
POLICAJAC IZMLATIO NASILNOG DEČKA. IZMLAĆENI NESRETNIK JE NA KRATKOM LIJEČENJU U ZATVORSKOJ BOLNICI, A NAKON IZLASKA ODLAZI NA SLUŽENJE KAZNE OD 50 GODINA!
OTVORENA NOVA PSIHIJATRIJSKA BOLNICA ZA NASILNIKE. NA ULAZU PIŠE: IZGUBITE ODMAH SVAKU NADU DA ĆETE IZAĆI. PSIHIJATRI ĆE SE VAMA BAVITI MEĐU TIM ZIDINAMA DOK DIŠETE.
A VAŽE ŽENE I DJECA ĆE ŽIVJETI.
Post je objavljen 18.08.2006. u 11:41 sati.