Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/riandworld

Marketing

Gotovo pa insiderska priča

Izgleda da imam sreće - posljednji događaji iz KBC-a, čiji sam ja svojedobno bila također dio, omogućuju mi gotovo da budem ekskluzivna. Jer, ja tamo situaciju poznajem jako dobro, daleko bolje od većine kolega blogera.
No, prije nego vam iznesem svoje viđenje stvari, moram nekoliko stvarčica iz posljednjeg posta i njegovih komentara pojasniti.

Prije svega - ja kada nešto napišem nemam potrebe braniti svoje stavove i svoje pravo da ih iznesem; mislim da smo taj problem odavno apsolvirali. Isto, tako, ne pogađaju me ni direktne uvrede, donošenje paušalnih ocjena moje osobnosti (temeljenih valjda na boji podloge bloga i izboru fonta kojim pišem, a nadasve onim tko i što jesam, i što mi je profesija), baš kao ni kvazi ironično-sarkastični komentari. Ne diraju me ni patetični subjektivni i totalno nerealni prikazi kazuistike - autorima predlažem da ih pokušaju objaviti u "Areni" ili "Mojoj tajni", ako taj časopisčić uopće još izlazi.
Jedino što me, mogu reći pa skoro više nasmijava nego smeta, jest da o anatomskim odnosima, individualnim varijacijama topografije organa i kirurškoj anatomiji raspravljaju ljudi koji nemaju pojma o građi čovječjeg tijela i koji nisu u stanju odgovoriti čak ni na popularna kvizovska pitanja, tipa koliko odrastao čovjek ima kosti u tijelu i koliko zuba, te koliko teži prosječna čovječja jetra.
Njima nemam potrebe ponavljati da to što je crvuljak desno a amputirana je lijeva noga, što je "takooo dalekoo jedno od drugog da samo budala može to nabosti" što njima ne ulazi u glavu - oni jednostavno nisu u stanju shvatiti jer nemaju adekvatno (pred)obrazovanje. Baš kao što ja nemam pojma koliki je razmak između svijećica u automobilu i dužina razvodnog kabla.
No, reći ću nešto, što će ih možda i prestrašiti - kada čovjek leži i ako nije baš jako debeo, aorta je točno dva prsta ispod dna pupka - ubod nožem u pupak koji čak i ne mora biti duge oštrice niti jak, sigurno ubija!
Ako ne vjerujete - probajte!
A slijepo crijevce je locirano svega za tri poprečne širine prsta desno i dolje, u smjeru kuka, od pupka. I može se protezati desetak centimetara u duljinu, u raznim smjerovima - ispod jetre, u maloj zdjelici iza mokraćnog mjehura, a ponekad i u lijevo, sve do slezene. Osim toga, trbušna šupljina je samo virtualna - u realitetu,svi organi se guraju jedan preko drugoga na vrlo malom prostoru. Tko sada nije razumio, očekujem da nikada ni neće. Što nije bitno, jer moj posao većina mojih posjetioca/čitalaca neće nikada raditi. Ipak, kod sljedeće svinjokolje, obratite malo pažnju kako je pujceku sve to posloženo u trbuhu - svinje su ipak, najsličnije ljudima, iako osobno mislim da je ova usporedba na njihovu štetu. Na njima se najčešće i vježbaju laparoskopske operacije kao i mnoštvo drugih abdominalnih i ostalih operacija.

Na jedan komentar ipak moram odgovoriti ovdje, i to onaj gospodina iz Njemačke, čini mi se, koji se upitao kako to da se krvarenje nije odmah primjetilo. Mislim da to nisam pojasnila u prošlom tekstu, pa ću sada.
Aorta je smještena retroperitonealno - s prednje strane je pokrivena čvrstom opnom potrbušnicom, sa strana okružena masnim i vezivnim tkivom, dok je straga pričvršćena iz kralježnicu. Sprijeda se, ispred potrbušnice a unutar same peritonealne šupljine nalaze vijuge crijeva, koje se postavljanjem pacijenta u tzv.Trendelenburgov položaj (nagib tijela s glavom prema dolje za oko 30 stupnjeva dok leži na leđima) pomiču prema kranijalno, tj.odmiču od pupka, baš zato da bi se izbjegla njihova ozljeda tijekom postavljanja prvog troakara, no tada se sama aorta nalazi izložena u prvom planu.
Ubadanje se vrši okomito na kožu tik iznad pupka i neposredno nakon probijanja kože a prije nego se probije fascija, vrh troakara se usmjeri prema glavi, baš da se ga postavi u gotovo pa paralelni položaj s aortom i tako izbjegne ubod. No, kako sam već napisala, to je postupak koji se radi "na slijepo", mišići i fascija su nekada tvrđi i žilaviji, potrebna je veća snaga, i taj metalni bodež može zaparati aortu.
Da je kirurg ušao direktno i okomito u aortu, nastala bi velika rupa i pacijent bi trenutačno iskrvario. Jer, tlak krvi u aorti je oko 180 mm Hg, a brzina protoka iznosi oko 200 cm u sekundi. No, ovdje je vjerojatno došlo do tangencijalnog zaparanja stjenke i to na način da najvjerojatnije nije probijena cijela stjenka, jer bi u protivnom odmah cijeli trbuh bio pun krvi. Takva oštećena i zaparana stjenka je postala slaba točka, na koju je djelovao intraluminalni pritisak, i mjesto stjenke gdje je došlo do naglog pada otpora i popuštanja stjenke - krv je polako i sigurno, baš poput rupice na brani koja dovodi do rušenja brane, počela prodirati između slojeva stjenke i gravitacijski se slijevala prema straga u dolje, u retroperitoneum i malu zdjelicu. Pri tome, nije krvarilo u samo trbušnu šupljinu jer je peritoneum izrazito elastičan i čvrst, a i svaka kap krvi pod uvećanjem kamere (4-12 puta) izgleda poput lokve. Prvi znak da nešto nije u redu je bio pad tlaka i porast pulsa, znaci iskrvarenja, nakon čega se išlo eksplorirati abdomen i našlo se hematom.
Sama reparacija aorte nije ni blizu nalik "stavi klemu i zašij" - no, to je potrebno vrlo detaljno i iscrpno objašnjavati, a da bi čitatelj shvatio treba poznavati jako dobro zakone hidro, odnosno hemodinamike, a ne samo anatomiju, pa se u takvo što neću upuštati. Mislim da je ovo dovoljno.

Vratimo se sada na breaking news (kako ja to po "američki" volem reći - eh, ja sam old money, jedinica, meni su roditelji omogućili školovanje i putovanje po svijetu - a nisu bili doktori da bi uzimali mito!) ili popodnevnu vijest, da je uhićen radi osnovane sumnje na uzimanje mita pročelnik riječke kardiokirurgije, svima znani Ognjenko. Pa i meni. Neko smo vrijeme vrlo blisko surađivali - neki zlobni komenatatori su prije nekoliko mjeseci ustvrdili i da smo bili ljubavnici - buahahahahaha!!!! Daleko od toga - obzirom da sam žensko koje odbija biti domaćica, majka i kuharica, pa još, eto nesreće, kirurg, Ogi mene nije ljubio ni žarko ni nježno - prije bi se moglo reći da me nije baš mogao smisliti i da me je trpio jer je morao, čemu je svakako pridonio i moj stav emancipirane kučke, samosvjesne štreberice i zaklete mrziteljice seljačina poput njega. No, kohabitirali smo jer smo morali, dok smo morali.
Glavni naš junak je u KBC došao 1997.godine iz Hamburga, nakon što je na velika zvona najavljivana i doista skupo plaćena i jako dobro opremljena Kardiokirurgija otvorila vrata. Ogi je bio združena politička akvizicija gradske vladajuće stranke i oporbe, dokaz da smo zajedno jači. U startu je od Grada dobio managersku plaću (ne, nije radio za 15-ak tisuća kuna poput drugih pročelnika) i stan od stotinjak kvadrata na Drenovi. Vrlo brzo, niknula je i nova kuća na atraktivnom području, u Kostreni, prvi red uz more.
Kažu, došao je sa dva kufera, ženom Njemicom (poznatom po svom odijevanju na glavnoj gradskoj tržnici) i troje djece, vrlo i veoma slične njemu. Inače, prije toga je, a nakon što je u Zagrebu završio medicinu (rođen je u Sarajevu, otac mu je bio sveučilišni profesor, ginekolog, svi kažu vrlo fin i obrazovan čovjek, a majka oftalmologinja), radio u Njemačkoj 15-ak godina,tamo je i specijalizirao, pri čemu je oženio kćer (ah, how convenient) svog šefa. Neposredno prije njegova dolaska u Rijeku, navodno mu je tast otišao u mirovinu.
Neću pretjerivati ako kažem, da je prije i neposredno nakon otvaranja odjela među mladim kirurzima i specijalizantima zavladao rat do istrebljenja za dobiti premještaj na KK. Pobjednici, duo u bolnici poznat kao Lolek i Bolek, uskoro je slavio Pirovu pobjedu. Naime, novi je šef ubrzo pokazao pravo lice : neotesana sirovina, bez skrupula, bez šlifa, drugim riječima - neodgojen, neugodan čovjek, s hipertrofiranim egom, prost i zločest.
Duo Lolek&Bolek i još nekolicina specijalizanata pokorno ga je slijedila poput jata pačića, a on je usvakom trenu imao za njih "lijepu" riječ, poput "vi ste svi bijednici, šteta novaca i truda potrošenog na vas; koleg'ce što's ne udate, nije hirurgija za žene).Dotični duo, u svojim kasnim tridesetima je skupo platio ove konstantne akumulirane stresove, cjelodnevne boravke na odjelu, dežurstva svaki drugi ili treći dan, dolaske u bolnicu kada je šef naredio, tek tako, da čisto malo provjere specijalizante - jedan je prebolio infarkt a drugome se raspao brak, sve prije četrdesete godine. O da, imao je pročelnik i svoje kvalitete - ne mogu reći da je bio loš kirurg, dapače (Nijemci znaju čovjeka naučiti), no vrlo je lukavo čuvao svoju pozadinu - sve teške i komplicirane slučajeve slao je na operaciju u Zagreb, vodeći računa da ima uvijek dobru statistiku za se pohvaliti u medijima, napose Novom Listu kojem je dao nekoliko intervjua (među njima jedan "legendarni" u kojem se iščuđavao kako se malo para daje za zdravstvo - sic! - i kako nije točno da ljudi loše žive, kada se za dvaes'kuna može dobro najesti četveročlana obitelj : kilom srdela, salatom i kruhom!).
Druga, ne zanemariva i kako će se pokazati, presudna kvaliteta je bila da je oduvijek bio vel'ki Rvatina - sjećam se dobro vizite, kada je jedan pacijent Istrijanski Talijan (a znano da oni nisu baš poligloti), koji je za koji dan trebao biti operiran, na Ogijevo pitanje što mu je taj ožiljak na nozi odgovorio :"Bio sam operisan na vene", na što je veliki boss doslovce zapijenio i prosiktao :"Gospod'ne, u Hrvatskoj ste, pa govor'te hrvatski!". No, u idućoj sobi, gledajući pacijenta koji je prije par dana bio operiran i koji je bio malo loš, dehidriran jer nije pio dovoljno tekućine, rekao je :" Morate uz'mati više tečnosti!".
Naravno, kao i sve prominentne domoljubne duše, redovno je odlazio na nedjeljnje mise i pričest, a uskoro se i politički angažirao, na desnici, naravno.

OK, pitati ćete se, ovo što je Riječanka nadrobila možda govori o njemu kao osobi (plus, voli plave košulje, možda i taj podatak pomogne), ali kakve to veze ima s mitom?
Evo, dolazim i do toga.
Ma koliko se pisalo o tome kako su doktori korumpirani, svi redom, ja ponovno ponavljam da nije tako. U Rijeci, koja je mali grad, nema puno tajni, sve se vrlo brzo dozna. Nedugo nakon dolaska, naš je glavni junak, koji je bio samo dr.med.specijalist kirurg, subspecijalista kardiokirurg, no bez akademskih titula - dakle, nedugo nakon dolaska, u roku od 2-3 godine, postao je magistar, pa doktor znanosti pa je habilitirao za docenta. Usput je, iako se svakodnevno operiralo, po cijeli dan (iako je sam šefov performance trajao dva-tri sata, ostalo vrijeme je davao "informacije" rodbini i primao ...pa, pacijente!), stigao i napisati i objaviti stotinjak radova! Naravno, i raditi research i statistiku i sve, by himself, lično&osobno! Tako kažu, a valjda ne lažu...
Vrlo brzo, u Rijeci se pročulo, da i on (osim jednog drugog poznatog šefa) za operaciju traži 5000. Tada DEM, a poslije je prešao, na €. Naravno, nije to nitko nikada ni vidio, ni čuo, niti je netko iz prve ruke potvrdio ni meni ni nekome od naših kolega. Samo se pričalo. Tu i tamo bi poneki pacijent natukno nešto poput - eh, vi svi morate odmah doći, ja sam vas platio - no, najčešće smo to pripisivali smušenosti nakon zahvata (koji je težak, bez sumnje), nismo nikada pacijentima uzimali za zlo što su se prema osoblju, poneki od njih znali ponašati poprilično s visoka - puno više je bilo krasnih ljudi. Ako je, a ja vjerujem da je, Ogi "ubirao" - jedno je sigurno : s nikome na kirurgiji nije dijelio, ako je dijelio uopće (upućeni smatraju da je, a pouzdani izvori su mi natuknuli da će biti još uhićenja idućih dana - i to onih koji su mu "pribavljali mušterije").

Reći ćete - vi doktori se sami krivi što vas svi doživljavaju korumpiranima iako (možda, ali teško vjerojatno) i niste - zašto se niste pobunili? Ja ću vam reći - nitko se ne može pobuniti protiv svoga šefa, naročito ako je takav kakav je Ogi, bez da završi na mukama, permanentnim. Naročito ako ste mladi, ako tek specijalizirate ili subspecijalizirate, a Sile (Mraka ili Svjetla, svejedno) nisu na vašoj strani. Jedan moj dragi prijatelj, isto kirurg, nježna i osjećajna osoba, zbog torture kojoj ga je podvrgnuo naš glavni junak, iz čisto razloga što mu ovaj "nije išao" (OK, moram priznati da je moj frend uvijek izgledao pomalo splašeno, naročito kada bi ga Ogi, onako njemu svojstveno pogledao - pogledom kojim se gleda produkt probave u zahodskoj školjci, netom prije nego se povuče voda), završio je na bolovanju sa takvim stresom da se dugo sumnjalo da je obolio od multiple skleroze. Tek premještaj na drugi odjel je doveo do toga da se mladić ubrzo oporavio.
Ja sam u cijeloj ovoj priči bila jako sretna - vrlo brzo sam otišla iz KBC-a.
No, grad je sve znao i šutio. Ljudi su plaćali - ja neću nikada razumijeti moje kolege koji traže da im se plati mito, isto tako ne želim shvatiti ljude koji svjesno nude mito da bi došli prije na red - podjednako su nemoralni oboje, i iskreno mi se gade. U ovoj priči, ono što je strašno, je da je, navodno, nekih 5-6 ljudi prijavilo dotičnog već ranije, no isto tako se priča, da je istraga s visokih državnih mjesta svaki puta stopirana, a osobe koje su se drznule pokušati učiniti ono što je njihova građanska dužnost - navodno, preko noći su promijenile priče i povukle prijave.
Kažu, ovaj puta je taj blokerski signal izostao.Zaštitnik je prestao štititi, ili je bila ovo jedna kap previše - to se vjerojatno neće nikada doznati.

Svašta će se još o ovome pisati i pričati. Baš kao što se pričalo o nedavno zagrebačkom slučaju s profesorom ORL na Šalati, koji je, gle slučajnosti, također došao iz Njemačke, zemlje u kojoj nema mita.
Neki će Šimića smatrati žrtvenim jarcem - nekako ne vjerujem puno u to.
Što će se desiti? Vjerojatno će sam dati ostavku, povući se negdje (vjerujem da mu novca ne nedostaje), možda će biti čak i uvjetno zatvorski kažnjen, u Rijeku će dovesti nekog drugog kardiokirurga.
Neko će vrijeme sve biti lijepo i umiveno - a onda će opet ići sve iz početka.
Sitne ribe će biti uvijek sitne, raditi i šutjeti, jer se boje za sebe i posao o kojem im ovisi egzistencija. Krupni i zaštićeni medvjedi biti će uvijek krupni i zaštićeni.
Greška ili komplikacija - to je bitno. Linčovanje poštenog čovjeka za kojeg svi u bolnici kažu da nikada nije uzeo od pacijenta lipe - jer mu je skliznuo vršak troakara i nastala je komplikacija - to je OK, jer liječnik ne smije pogriješiti.
Mito je game for two - poput tanga, trebaju dvoje : onaj koji daje, onaj koji prima. Očito, onaj koji prima i traži nije imao obraza. Ni morala, ni empatije. Kazna za njega je samo jedna - ne ubojstvo, čak ni zatvor, već ultimativno poniženje : uzeti mu sve osim košulje s leđa, dozvoliti mu da kopa kanale i prehranjuje obitelj srdelama i salatom. Onaj tko se sam odrekao dostojanstva, nije ga ni zaslužio.
Ali, oni koji su devet godina davali i sebi u bradu proklinjali ne samo njega, već sve doktore redom - nisu ni oni čisti. Ni pred zakonom, o moralu neću ni govoriti.
Ne vjerujem puno ni u našu pravnu državu ni u naše ljude - opet će netko htjeti preko reda, opet će netko naći načina da mu to za novac omogući, ponovno će biti kurvi i onih koji će platiti da je**.
I naravno, onaj tko je najviše kriv, tko je najprljaviji, opet će prvi bacati kamenje...
I tako u krug.



Post je objavljen 18.08.2006. u 02:30 sati.