Želiš li biti strancem?!
Bezličnim, nepoznatim, dalekim...
Želiš li spoznaju da zadovoljiš svoju taštost?!
Tek karikatura izblijedjele slike
Vezana okovima lažne sreće...
Ledi nam krv neznanče
Uništi svaki dodir svjetova
Živi u olujnom nebu tuđeg uma
Sutonom bezbojnih pokrova.
...
Vjetar je zapuhao snažno kroz krošnje lomeći granje. Tamni oblaci zakrili su zvijezde razapinjući mrežu sjena šumom. U daljini čulo se režanje i pokoji zloslutni huk. Mirisalo je na oluju, i sasvim neobično, neprirodno, magla se počela širiti iz obližnjeg jezera. Gusta i ljepljiva, hvatala je svojim prstima centimar po centimetar okolni prostor. I ono malo kretnji što se odvijalo među drvećem zamrlo je u magli tek povremeno pružajući jezive pucketave zvukove.
Ponovno se probudio na istom mjestu. Snažna glavobolja je bilo sve što mu je prodiralo u svijest dok se trudio otvoriti oči. Sve ga je boljelo. Jedva je podigao glavu tresući i okrećući je čas na jednu čas na drugu stranu, škiljeći poluotvorenim očima. Kao da mu je to moglo i pomoći?! Nasmijao se sam sebi proklinjući gusti veo magle koji se ovio oko njega kao da želi istisnuti ovo malo razuma što mu je ostalo. Već mu je bilo i besmisleno razmišljati o tome gdje se nalazi. Toliko puta se već probudio na najbizarnijim mjestima da je počeo i zaboravljati tko je.
„Tko sam?!“ izletilo mu je u histeričnom smijehu pridižući se.
Ustao je oprezno, opipavajući oko sebe. Još uvijek se bolno sjećao litice od prošlog buđenja kad je neoprezno zakoračio i izudarao se. A onda...
„Ah, kvragu i ta prokleta glavobolja i sjećanja. Zašto se uvijek sjećam samo buđenja.“ ljutito se uhvatio za glavu dok mu je tijelom prostrujio neugodan osjećaj od kojeg je zadrhtio. Oblio ga je hladan znoj, primirio se, napeto osluškujući, a zatim je osjećaj nelagode prošao. No, ipak je ostavio trag nemira, poput slutnje nečeg nadolazećeg.
Odlučio je istražiti okolni teren. Spustio se na sve četiri pipajući ispred sebe i krečući se napetog tijela pokušavajući razaznati vidom koliko je mogao. Magla je bila toliko gusta da je poželio imati oštricu kako bi mogao usjecati prolaz kojim bi se kretao.
Tlo je postalo sve mekanije i vlažnije, da bi u jednom trenutku ruke mu propale u vodu. Brzo se bacio na leđa prisječajući se događaja kad se probudio u blatnoj kaljuži punoj zmija. Srce mu je stalo lupati sve jače. Trebalo mu je neko vrijeme kako bi sredio misli i istjerao užas još jednog od prošlih buđenja. Pokušao se sjetiti što se dogodilo i tada, ali bez uspjeha. Kao da netko izbrisao mu je sva sjećanja i ostavio samo užase buđenja. Čak se nije ni mogao sjetiti ničega prije njih, niti ičega drugog osim otvaranja očiju na raznim mjestima. Opipao je ruku punu ožiljaka na kojoj je pokušao urezivati i razne znakove koji bi mu pomogli u rješavanju zagonetke, ali sve što je dobio bile su sad već gnojne, smrdljive rane.
Ostavio je misli za kasnije, nagon je u njemu progovorio tjerajući ga da nastavi s istraživanjem kroz maglu. Tako pribran, dovukao se oprezno ponovno do vode ispirući rane i vlažeći usta. Voda je bila tako čista i mirna. To mora biti neko jezero, razmišljao je okrepljujući se. A sada na koju stranu da krene. Uz obalu jezera svakako, ali kuda i zašto?
Taman kad je odlučio ispred njega kroz maglu se probilo blijedo svjetlo koje se približavalo. Jedva se i vidjelo, ali bilo je tako očito u ovoj ukletoj jednoličnosti. Sad se čuo i blagi zvuk niz jezero. Da, nije više sumnjao, to nešto dolazi preko jezera u njegovom smjeru, u nekakvom plovilu. Ali zašto u njegovom smjeru?
„Budalo.“ sam je na sebe zarežao. Bio je bijesan. Trebao je puno opreznije i tiše boraviti na ovome mjestu.
Krenuo je unatrag tek toliko dok leđima nije udario u neku prepreku. Opipao je i pod rukama osjetio koru stabla. Odlučio je ostati i vidjeti što će se dogoditi. Što se svjetlo više bližilo čulo se sve jače hučanje vjetra koji je stao rastjerivati maglu na mjestu gdje se on sam maloprije nalazio. Bilo je nečeg neprirodnog u tom vjetru. Svjetlo je sad već bilo nadomak obale. I čim su se pramenovi magle razišli, u vidno polje upala mu je petrolejka ovješena o pramac malog drvenog čamca. A u čamcu se vidjela neka zakukuljena blijeda spodoba.
Čim je čamac pristao zakoračila je van i krenula potpuno mirno prema njemu. Čudno, ali nije se bojao. Bilo je nečeg poznatog u svemu ovome. Kad je stala pred njega pokušao je vidjeti lice ali sve što mu je pružalo odraz bila je praznina. Činilo se da šutnja dugo traje, svaka sekunda bila je dugačka kao sat. Spodoba je samo i dalje nepomično stajala. Pružio je ruku prema njoj a onda povukao. Zašto ne drhtim? Upitao se. Spustio je pogled prema ruci gledajući dezorijentirano. Sve ovo mi je tako prokleto poznato, ponovio je još jednom u sebi. Zadigao je glavu ocjenjivački promatrajući a potom progovorio.
„No, što želite?“ u svom glasu je osjetio drskost koja ga je nemalo iznenadila. Ma što se događa, zvonilo mu je u umu.
Spodoba se stala naginjati a potom se zaustavila u naklonu proizvodeći piskutav, jedva razaznatljiv glas.
„Dugo smo Vas tražili gospodaru.“
Teško se pomirio s onim što je čuo. Pokušao je progovoriti ali ostao je razjapljenih ustiju. Nervozno se okrenuo i progovorio hladno, bezlično, gotovo zapovjedno.
„Koji vi? I kakav prokleti gospodar?“
Prije nego što je spodoba uopće dobila priliku progovoriti iz čamca se čuo snažan muški glas.
„Ah, gospodine Smrt, nepovjerljivi kao i uvijek. Znate, morate naučiti imati više povjerenja makar se to protivi samoj vašoj prirodi.“
Iz čamca je izašao niski, debeli muškarac izraženih podočnjaka sa cilindrom i štapom za hodanje u ruci.
...
Naslonjeni kao pajaci u lomljevini priča
Stenjemo u riječima izmišljenih likova
Zapisani fragmentima vlastite nepromišljenosti.
Razbijenih udova na hladnom betonu
Dodirujemo crno sunce granitnih hodnika
Zarobljeni otkucajem starog, razbijenog sata.
U sivilu užurbanog velegrada
Tamom prekrivamo ulične maske
Izbrisani pepelom ispisanih poglavlja.
Zarezani riječima puštamo krv gluhom porotniku
I tonemo kroz ništavnost nasukanih tijela
Ovješeni o niti groteksnog kolotura ljudske pravde.
***
Svakim trenutkom dišeš tuđa imena
Izmorena okusom drhtavih usana.
Uvlačiš buru u rasprsnuti skelet strasti
Iznova i iznova dok snena promatraš.
Promatraš i priželjkuješ;
Očekuješ lomaču svojih ogledala
Spaljena svjetlošću zagorenih svijeća.
Ugaslim mislima, kako prolaziš, ne odgovaraš;
Blijede li sastanci
Blijede li rastanci?!
Bojiš sivilom zidove sjećanja
I dok sve plače pod prašnjavim prstima
U sljepilu pokreta nevine djevojčice
Gasiš se rasuta poljima makova.
Post je objavljen 18.08.2006. u 00:11 sati.