Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/fallen9

Marketing

Image Hosted by ImageShack.us

Noćas me probudio jedan telefonski poziv u otprilike 5 ujutro.

"Ej mala, jesi tu?"
"Mhm."
"Samo sam ti htjela nešto reći."
"Šta je bilo? Tko je umro?"
"Ništa nije bilo i nitko nije umro budalo, samo ti hoću nešto reći."
"Mmm?"
"Samo sam ti htjela reći da te jakojakojako volim. Znamo se sad evo pet godina, u tih pet godina si uvijek bila tu, bez obzira na sve. I nekako mi se čini da ti nikad nisam rekla koliko te zapravo volim i sad me pukla neka emotivnost i ne dao ti Bog da mi se smiješ zbog ovoga na idućoj kavi. Eto, samo da znaš da te volim."
"Volim i ja tebe."
"Aje nastavi sad spavat...laku noć."
"Laku noć."

Eh.
Nakon tog razgovora više uopće nisam mogla zaspat.
Baš nekako...kjut.
I baš mi uljepšalo dan. Noć. Štagod :D
I natjeralo me da razmišljam.
Na vašu žalost :D

Hipotetička situacija: na neki neobjašnjiv način saznate da ćete umrijeti za 24 sata.

Kolko biste ovakvih telefonskih razgovora imali? Kolko biste ljudi vidjeli i rekli im da ih volite?

Puno, jel?

A sad zamislite da iz nekog razloga više nemate priliku da vidite/čujete te ljude i kažete im sve što im želite reći.

Tužno, jel?











Post je objavljen 17.08.2006. u 13:06 sati.