Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zoompolitikon

Marketing

SILOM SE NE POSTIŽE NIŠTA, PA NI POMIRENJE

Razmišljanja u kontekstu poslijeratnih diskusija u Hrvatskoj

Pomirenje i identitet

Iluzija je da se neke zadaće mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno ulasku u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkoročno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.

Pomirenje je jedna od najučestalijih tema u zadnjih desetak godina koja se na ovim prostorima - čak pod izvjesnim pritiskom - sugerira svim narodima. Oni kojih se to tiče izrijekom nisu protiv pomirenja, dapaće. Prethodno pak žele, prije svega žrtve, da se ispravno podastru činjenice nedavnog rata odnosno - misle uglavnom počinitelji - kako sve treba utvrditi u kontekstu nešto dalekosežnije povijesti, tj. od II. svjetskog rata. Stvaranje i očuvanje identiteta pak, kako onog države kao takve tako i onog nacionalnog odnosno kulturnog identiteta, čini se ipak je primarna zadaća pred kojom su oni sebe vidjeli i još uvijek gledaju. I upravo konsolidiranje nacionalnog identiteta, pa sve do ostvarenja državnih ciljeva pojedinih naroda imalo je za posljedicu nekoliko stravičnih ratova na ovim prostorima.

Premda su pomirenje i identitet primarno ipak osobne zadaće, one su upravo zbog ratnih događanja dobile snažnu opće društvenu dimenziju te su više ovisne o politici nego im to možda uopće može biti od koristi. čak štoviše, govor zapadnoeuropskih političara posebice o pomirenju na ovim prostorima, uz sav respekt njihova angažmana bio je više ciničan negoli naivan posao. Da pogođeni insistiraju na diskusijama i o identitetu, njima se pak činio anakronim i nazadnim. Tako možemo konstatirati da sve ima za posljedicu uzajamno etiketiranje i sumnjičavost, a jedno i drugo zapravo počiva na nesporazumima.


Dalekosežno brkanje pojmova

Nepostojanjem stručna i nepristrana prosuđivanja prošlih dogadanja, onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili čišćenja mišljenja od činjenica, razlučivanja zla od dobra, nego se jednostavno događa, ni manje ni više nego, misli većina, sudenje prošlosti!

Prije nego zapravo prijeđemo na samu temu, neka bude upozoreno na jedno evidentno i nadasve dalekosežno brkanje pojmova. O čemu je rijec? Slijedom spomenutih ratnih događanja još i danas se u strastvenom govoru o miru, pa i u sasvim konkretnim zauzimanjima oko normaliziranja odnosa (nesvjesno?!) dogada pojmovna konfuzija a samim time i prevrtanje činjenica. U konkretnom hrvatskom slućaju ta zbrka poćinje već kod prvoga načelnog pitanja: Što se to zapravo dogodilo u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošloga stoljeca?

Jedni govore o ratu, drugi pričaju o gradanskom ratu, opet treći o pobuni Srba u Republici Hrvatskoj. Četvrti pak su skloniji razdoblje od 1991. do 1995. godineokarakterizirati kao agresiju Srbije na Hrvatsku, dok dobar dio međunarodne zajednice ipak radije govori o sukobu ili čak bratskom ratnom sukobu.

Već sama raznolikost pojmova koji se koriste za isto događanje pokazuje kompleksnost poteškoće suvislog govora o dogođenome. Srećom rata - ili kako se vec taj sukob još zvao? - nema. No, odsutnošcu rata pak ne znaći da je nastupio stvarni mir ili da su se dogodili opraštanje i pomirenje: njih treba graditi s puno senzibiliteta, posebice prema žrtvama - vlada opće mišljenje. A kako se to zapravo odvija? Činjenica jest: da bi se predusrele eventualne poćetne poteškoce, ne insistira se na jasnoći govora o stvarno dogodenome. Štoviše, izbjegava se govor o počinjenom nasilju, jer bi se time možda nekoga moglo uvrijediti a taj bi onda mogao napustiti »karavanu mira« odnosno izgubiti svoje mjesto »u vlaku za Europu«. Ne, to nije samo strategija (ne)komunikacije međunarodne političke zajednice nego jednako tako i hrvatske politike, koja zapravo odaje dojam inicijatora konfuznog prezentiranja prošlosti. Kao da bi jasan, precizan i činjenicama potkrijepljen govor pomrsio tzv. dobre odnose, onda se radije pribjegava komunikaciji prikrivanja primarnih činjenica: povoda, uzroka, posljedica rata, te u konačnici imena odnosno vrste rata, zatim jasnoća tko je žrtva a tko počinitelj itd., a sve tobože zbog mira i pomirenja.

Dakle, primjenjuje i prihvaća se »provjerena strategija«: šećer i šiba. Kazna se sastoji u tome da se događa »preradivanje prošlosti« prema motu: dogođeno pomesti pod tepih a zauzvrat se kao nagrada dobiva neprestana najava vlastitim gradanima o ulasku u EU - nekritično i neodgovorno, kao da će time biti riješeni svi problemi - odnosno od međunarodne zajednice dobiva se obeanje ulaska u EU i NATO.

Nadalje, konfuznost govora o nedavnoj prošlosti pothranjuje i stvara zapravo nove nesporazume. Osim indirektno spomenute sve evidentnije politićke pristranosti, koja se očituje posebice ignoriranjem žrtava, samim time gotovo se ohrabruje počinitelja u »opravdanost njegova zlodjela«. Nije nipošto riječ da se protežira neka nacionalna skupina, nego je posrijedi nedoraslost društveno-političkom trenutku, za što posljedice ne snose oni, dakle subjekti odluka, tj. odgovorni, nego podjednako žrtve kao i počinitelji.

Koliko god kratkoročno taj »lutajući« koncept, kako od strane EU tako i od strane hrvatske politike, imao svoj uspjeh u smirivanju tenzija, dugoročno je riječ zapravo o iluziji. A ona se sastoji u tome da se neke domaće zadaće ne mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno čarobnom štapicu koji se zove ulazak u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkorocno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.


Kamo s poviješcu?

Sukladno tomu, ne treba posjedovati posebnu analitičku sposobnost da bi se narisao scenarij daljnjih štetnosti u procesu pomirenja. Bilo kako bilo, izvjesni ključ apsolviranja sadašnjeg aktualnog problema pomirenja nalazi se bez sumnje prije svega u uspostavljanju ispravnog odnosa prema prošlosti. To pak stavlja direktno pogođene pred novu razapetost: naime, sugeriraju im se najmanje dva početna aktivna odnosa prema njihovim osobnim - bolnim iskustvima. S jedne strane sugestija »svladavanja prošlosti«, uzimajući njemačko iskustvo poslije II. svjetskog rata kao model, a s druge strane »čišćenje pamćenja«, koje je posebno naglašavao papa Ivan Pavao II. za vrijeme svojih posjeta Hrvatskoj. I jedno i drugo tiču se pokušaja uspostave ispravnoga odnosa prema prošlosti i uopće za budućnost odnosa - ne samo prema drugome nego i prema sebi.


Što činiti? Svladavati prošlost i/ili čistiti pamcenje?!


Činjenica je da se na ovim prostorima vrlo intenzivno u posljednja gotovo dva desetljeća pokušava nadoknaditi propušteno - zabranjeno! - bavljenje prošlošću, tako da umjesto »sredivanja prošlosti« dolazi do kumuliranja povijesti, odnosno do proizvodnje prošlosti. S druge pak strane postavlja se pitanje kako u procesu čišćenja pamćenja otkrivati i dobro u drugome, tj. protivniku u sukobu, upravo u društvu s totalnom dominacijom medija, kojoj - a da se moralno ne etiketira - ipak nije primarno stalo da javnost dobije dobre vijesti nego senzacije. Jer nije baš interesantna vijest da je negdje uspostavljen dobar odnos, nego je medijima zanimljiv uglavnom neki novi sukob!

U hrvatskom društvu čini se - promatrajući s distance - kako se zapravo niti dovoljno čisti pamćenje niti se pak uspijevaju »svladavati« povijesne nejasnoće. Prije nego što se dogodi jedno ili drugo odnosno možda oboje zajedno, prevladava mišljenje da se od šire međunarodne zajednice inscenira pisanje novije povijesti koje nema svoje primarne utemeljenosti u dogodenome nego je više želja - opet ne samo u kontekstu raščišćavanja s prošlošću nego izgleda upravo navodno zbog budućnosti. Stoga, ne postojanjem stručna i nepristrana prosuđivanja prošlih dogadanja, u ovom slučaju onih najnovijih ratnih, nema ni objašnjenja ili čišcenja mišljenja od ćinjenica, razlućivanja zla od dobra, nego se jednostavno dogada, ni manje ni više nego, misli većina, suđenje prošlosti. Ta se tvrdnja obrazlaže činjenicom da gotovo cijeli hrvatski državni a pogotovo vojni vrh stoji na optuženickoj klupi medunarodnog suda za ratne zlocine u eks-Jugoslaviji u Den Haagu.

glaskoncila


na početak:::...

Post je objavljen 15.08.2006. u 19:49 sati.