Marketing
NE MOGU GA PRESTAT VOLJETI...
ONAJ TKO JE PAMETAN I TKO ME REDOVITO CITA ZNAT CE O KOME SE RADI...
I ostali su samo trenutci uhvaćeni u objektiv mojih sjećanja. Trenutci koji će me pratiti kroz vječnost… Trenutci koji se kao mreže isprepliću do beskraja. I koliko god se trudila zaboraviti, krenuti dalje, jedan dio mene potajice to ne želi. Zaboraviti njega… U svakom mom pogledu, vidim njegovu ljepotu, u svakoj pjesmi čujem melodiju njegovog bića, u svakom dahu udišem njegov opojan miris, u svakom dodiru osjećam njegovu prisutnost… Pitam se hoću li ikada zaboraviti. Zaboraviti moje neodsanjane snove… Ne! Nikada neću zaboraviti, često sa suzom na licu govorim sam sebi… I sve je ostalo tako nedorečeno, ljubav, osjećaji, pa čak i ove rečenice što pišem. Kako zaboraviti njegov pogled, njegove oči koje su me sa sigurnošću gledale, dodire, usne koje su me ljubile, stapanje dva bića u jedno… Možda je sve to bila iluzija, samo način na koji sam ja gledala… Na ta pitanja nemam odgovora. Često se pitam je li moglo biti drugačije, bez patnje, boli i gorčine. I koju nam je ulogu sudbina namijenila na ovoj trnovitoj pozornici života? Je li moja uloga da ga bezgranično volim i da nikada ne zaboravim što smo imali, a uništili? To je vjerojatno moj križ koji sam osuđena nositi. Nije li to pakao na zemlji? Može li što biti gore od toga? Ne imati kamo usmjeriti svoje osjećaje… Toliko toga čuvam u sebi, toliko toga bih mu dala, ali snovi su i dalje neodsanjani. Još uvijek se nečemu nadam, nečemu… Kada bih si bar mogala priznati čemu. Možda tome da će se naši snovi probuditi zajedno s proljetnim suncem u nekom ljepšem svijetu gdje ljubav vlada. Nažalost je stvarnost drukčija, ovaj svijet je jesen, zamalo pa zima, hladan i okrutan, daleko od očiju ljubavi. A što je zapravo ljubav i gdje je ona nestala? Je li to onaj osjećaj kada nekoga volimo i želimo ga kraj sebe unatoč svemu, kada smo spremni oprostiti sve, zaboraviti, ljubiti… Ne znam. Možda je ljubav samo mit kojemu se nadamo, ali ja taj mit uistinu osjećam, to je mit koji raste u meni i ne da se zatomiti. Toliko je pitanja za koje nemam odgovore… Možda jednoga dana shvatim kako sve funkcionira. Svijet, ljubav, ljude, sam sebe pa i njega. NJEGA! Dotada ću i dalje živjeti za trenutke koji su samo naši i koje mi nitko ne može oduzeti…
KAKO MI NEDOSTAJES
zar sve ove godine
tebi nista ne znace
meni su bas preduge
cesto mi se zaplace
kako mi nedostajes
samo ruku da mi das
kako mi nedostajes
da li znas
ti si meni jedina
u zivotu ostala
srce bi da sakrije
ali ne zna, ne smije
volio bih da si tu
samo noc da ostanes
volio bih da si tu
i da vise ne ides
Post je objavljen 17.08.2006. u 00:00 sati.