Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/wannabemama

Marketing

Mjesec i ja

Jeste li bili na mjesecu i snimali reklamu za nepoznatog naručitelja? Niste? E pa ja jesam! Sjećanje na taj događaj bilo je toliko stvarno da se, nakon buđenja, nekoliko minuta nisam mogla sjetiti da li je to u snu bilo sjećanje na nešto što se uistinu dogodilo ili sjećanje na neki prošli san...

Svašta mi se do sada događalo u snovima. Nedavno je u onoj emisiji (mislim da se zove "Na rubu znanosti") bilo riječi o kontroliranim snovima. O njima se raspravljalo kao da su nešto što se ne događa svakome. Meni su se u nekoliko navrata dogodili, naprosto sam znala da sanjam i imala sam nad snom kontrolu - bilo je samo pitanje kako se probuditi jer me san počeo živcirati. Jednom sam i to uspjela: usred sna shvatila sam da sanjam, pa sam počela smišljati kako da sebe trgnem. I dosjetila sam se. Naime, san je počeo buđenjem na mrežici za kofere u kupeu nekakvog vlaka i znala sam da moram u snu tamo zaspati ako se želim probuditi u stvarnosti. Napokon sam uspjela pronaći taj vlak i svoj kupe, legla sam, zaspala i probudila se.

Drugim riječima, snovi u mom životu igraju vrlo važnu ulogu. Puno sanjam, često se sjećam snova do u detalje, ne jednom sam tumačila taj govor podsvijesti (vjerujem da svatko od nas može prepoznati poruke i to bez Freudovih zmija i letenja), ali prvi puta mi se dogodilo da se u snu sjetim drugog sna i da počnem o njemu intenzivno razmišljati. Naime, ja sam stvarno jednom sanjala taj san... Sa kolegama iz bivše marketinške agencije kružila sam oko mjeseca nekoliko dana kako bismo snimili televizijski spot za nekog naručitelja punog para. Trebalo je izaći iz broda, ali ja sam samo bila u kabini i jako mi se urezao u sjećanje pogled na mjesec iz blizine...
U sinoćnjem snu iznenada sam se sjetila tog doživljaja i šokirala se. "Kako sam mogla tako nešto u potpunosti zaboraviti", tumačila sam nekome, "pa svima pričam o užasnom iskustvu s avionom kao nećem najgorem što mi se moglo dogoditi (zbog straha od letenja op. a.), a bila sam u svemirskom brodu nekoliko dana!" Cijelu skupinu ljudi sam pokušala uvjeriti da mi se to doista dogodilo, no srećom bili su među njima i neki kolege iz agencije, pa su sve potvrdili. Sretna što sam se sjetila tog događaja dramatično sam ga prepričavala okupljenima: "Jeste li ikada bili na mjesecu? Trebate vidjeti kako ludo izgleda iz blizine - golem je i sjajan... Snimali smo reklamu, a ne znam niti tko je to platio... Sigurno je koštala masne pare..." Mogla bih napisati stotine misli koje su mi prolazile glavom kao i njihovo tumačenje. Mogla bih na dugo i na široko pisati o neobičnim snovima, ali to je ionako jedan od načina govora unutar nas samih koji moramo znati razumijeti jer su poruke poslane isključivo nama.

Napokon sam shvatila - bila sam na mjesecu, sasvim sam mu se približila. Velik je i sjajan. Ali nikome nisam priznala, kako u prošlom snu tako ni sada, koliko sam se zapravo bojala - taj dio sam preskočila jer bi svi pomislili da sam blesava. Doživjeti nešto tako jedinstveno, fantastično, a bojati se? Glupost! I zato sam šutjela... No, bila sam daleko od Zemlje, nitko od onih koji bi mi mogli pomoći nije bio u blizini. Otišla sam na to putovanje zbog posla, a ne zato jer sam to htjela. I ma koliko to drugima zvučalo uzbudljivo, osobno uopće nisam željela biti u tom brodu. Užasavam se i samog letenja, a kamoli da bi me privlačio svemir!

Puno toga sam noćaš naučila i primila sam poruku (točnije više njih). Rijetko sebe slušamo i ovo je jedini način na koji sami sebi šaljemo jasne poruke o tome što nas zapravo muči i čega se bojimo. Na javi nemamo vremena stati na kočnicu i promisliti o sebi, svojim postupcima, željama te često to smatramo nebitnim, smatramo da će se ravnoteža duha dogoditi sama po sebi i prirodno kad sve drugo složimo na svoje mjesto (uglavnom, kad se materijalno sredimo). Osobno sam mišljenja da neće. Moramo tražiti da bismo našli, moramo željeti da bismo otvorili mogućnost ostvarenja i moramo uložiti puno truda i inicijative da bismo došli do cilja. Svojevrsna higijena duha, preispitivanje nas samih i kritičko ocjenjivanje svih naših aspekata postojanja (fizičkog, emocionalnog, duhovnog) je potrebno kako bismo uvijek znali gdje smo kao i kamo želimo stići.

Tjednima ne vidim sebe, vidjela sam samo nas. I ovaj najmanji dio u nastajanju preuzeo je vodeću ulogu. Ne bunim se protiv toga, naprotiv, ali kao što njemu već sada priznajem jedinstvenost, individualnost, tako sebi ne smijem to isto oduzeti. Nikome ne mogu (niti želim) objasniti čega se zapravo bojim, ali osobno moram tim strahovima pogledati u oči. Mjesec jest prekrasan, iz blizine svakoga lako zaslijepi njegov sjaj, ali to ne znači da se zato moramo manje bojati putovanja... No, to je samo jedna od poruka. Mjesec, simbol svih mojih želja, ove je noći napokon progovorio. Često su moje želje zasljepljujuće jake, ali strah me koči...

Irida, mislim da bismo o mnogo čemu mogle razgovarati...thumbup


Post je objavljen 15.08.2006. u 04:06 sati.