Marketing
neznani heroj ima ime
SPOMENIMO SE
JOSEPHA SCHULTZA
Devetnaestog srpnja 1941. godine vojnici 714. njemačke divizije, nakon okršaja s partizanima na brdu Gradište iznad sela Viševca, dotjerali su u Smederevsku Palanku šesnaest zarobljenika koje su ulovili usput u povratku. Iako nije bitno za priču, ipak naglasimo – zarobljenici nisu bili partizani koji su se borili s Nijemcima, nego naprosto nesretnici civili koji su naletili na trupe u povratku. Narednog dana su zarobljenici – neki od njih još dječaci – poredani ispred velikog plasta sijena, preko očiju su im učvršćeni povezi, a ispred njih postrojio se streljački vod.
U trenutku kada su puške već bile uperene, jedan vojnik je istupio iz stroja i rekao da neće sudjelovati u zločinu. Nakon kratkog razjašnjavanja s komandirajućim oficirom, vojnik je odložio pušku, skinuo šljem i laganim korakom krenuo kroz travu do koljena prema zarobljenicima. Stao je među njih, okrenuo se ka svojim sunarodnjacima i prihvatio se za ruke s dvojicom susjednih osuđenika. Njemu nisu povezali oči.
Njegovo ime bilo je Joseph Schultz.
Dvadeset godina kasnije njegove ostatke prepoznao je brat Walter. Rekao je da je Joseph bio dekorater, bavio se slikarstvom, svirao klavir… Navodno je pripadao nekoj tajnoj antihitlerovskoj organizaciji i stalno se suprotstavljao starješinama u vojsci koju nije mogao izbjeći.
U romansiranoj verziji strijeljanja, nakon što je odjeknuo plotun, svi zarobljenici su pali, jedino je Jospeh Schultz ostao stajati neozlijeđen. Oficir je hladno naredio da se ispali još jedan plotun i drugi put ga nijedan metak nije promašio. No koliko se sjećam ostalih fotografija sa strijeljanja, po njima se ne može zaključiti ima li ta priča osnove ili je Joseph pokošen zajedno sa ostalima.
Postoji i tumačenje po kojemu sve to nije bilo tako, nego sasvim drugačije. To mi tumačenje zvuči otprilike kao ona priča da je Jasenovac bio rekreativno ljetovalište. No tumačenje propušta objasniti jednu "sitnicu" – ako ništa nije bilo onako kako priča kaže, što onda pokazuju fotografije?
Bilo kako bilo, ostaje priča, izmišljena ili istinita. U svakom slučaju – moguća. Možemo se zamisliti na mjestu učesnika. Što bi napravili? Da smo jedan od onih prislonjenih uz stog sijena, bi li pokušali pobjeći? Da smo jedan od vojnika s puškama, bi li pucali? A da smo se našli na mjestu Josepha Schultza?
Što bih ja, ti, mi, vi… napravili na njegovu mjestu? Je li znao kako će sve završiti kada je odbio poslušati naredbu? Bi li ga poštedjeli da je u posljednjem trenutku viknuo da se predomislio? Je li prije plotuna uzviknuo da se pokajao, ali je oficir hladno naredio "Pali!"? Bi li se predomislio da ga plotun nije preduhitrio? Nikada nećemo znati. Ja bih bio sklon u njegovoj situaciji, s puškom još u rukama, popločati posljednji put sa što više mrtvih neprijatelja. No ako njemu ni oni protiv kojih se još jučer borio nisu bili neprijatelji, kako bi to bili oni s kojima se borio? Ili je bio uvjeren da zarobljenici nemaju veze s partizanima kao i da su oni koji ga strijeljaju zapravo veće žrtve nego on? Ili mu je naprosto došlo dosta svega?
Ono što je sigurno, u nekom boljem svijetu u kojemu bi se svi ponašali kao Joseph Schultz ili Maximilian Kolbe (katolički svećenik interniran u Auschwitzu, koji se ponudio umrijeti umjesto drugog logoraša) političari i generali vodili bi ratove na drvenim konjićima gađajući se pištoljima na vodu.
Post je objavljen 14.08.2006. u 17:44 sati.