Marketing
Not in the mood
Hello! Iako znam da me skoro nitko ne čita, ja sam i dalje uporan, pa objavljujem nove postove. Nego da ja prijeđem na ono zašto sam odlučio napisati ovaj post. Nonstop sam neki sjeban. Mogu reći da se radi samo o zadnjih par dana, ali lagao bih. Stalno sam sjeban. Doduše, ne toliko intenzivno koliko zadnjih par dana, ali svejedno... Cijelo vrijeme razmišljam o svakakvim sranjima. A osim toga osjećam se kao fuckin' varalica, fuckin' lažljivac. Svaki put kad izađem van s društvom, programiram si osmijeh koji kao da ne smije sići s mojeg lica dok me drugi gledaju. Upravo zato svi vjerojatno misle da sam najsretnija osoba na svijetu. Ali, kad se vratim u svoju sobu, opet postajem ono sjebano stvorenje koje smatra da ne vrijedi ni makovog zrna. Osjećam se tako sam, kao da nema nikog na mojoj strani. Kao da ne zaslužujem imati nekoga kraj sebe. Ali, čak i ako mi netko kaže da mu je stalo do mene i da mu značim, meni je teško povjerovati u to. Kako bih JA nekome mogao nešto značiti?! Mrzim se, ne mogu opisati koliko. Nisam dostojan drugih ljudi. A tako ih trebam. Trebam prijatelje kraj sebe. Trebam nekoga kome mogu sve reći, kome ću vjerovati kao Bogu. Zar previše tražim? Samo mi je potreban jedan iskreni prijateljski zagrljaj, iskreni prijateljski razgovor, jedan/a pravi/a prijatelj/ica. Ali ja to ne zaslužujem. Ma zašto ja pravim strku kad ionako imam krov nad glavom i pun stomak - kako bi rekli moji starci. Ali, zar starci ne shvaćaju da nam nije potrebno samo materijalno?! Zar sam ja bezosjećajan? Eh, da bar jesam!
Post je objavljen 14.08.2006. u 02:00 sati.