Svog muža poznajem već dvanaest godina, njegovu majku nešto manje.
Ona je gnjevna na cijeli svijet. Svi su joj za sve krivi.
I muž, i sinovi, i snahe, i unuci, i susjedi, i rodbina, i...
Naravno da svako malo i mi dođemo na red.
Nisam svadljiv tip. Često mi je tjerala suze na oći, ali sam gutala. U desetak godina samo sam jednom iskreno rekla što mislim i to mi nikako ne može oprostiti. Moj muž joj stalno govori, ali badava.
Za vrijeme našeg boravka na moru uzela si je pravo ogovarat nas kod svih najbližih.
Naravno da smo saznali.
Odlučila sam da joj ne smijem dozvoliti da mi pokvari ljetovanje koje smo si nakon dužeg vremena konačno priuštili.
Usmjerila sam misli prema valovima i suncu i rekla sama sebi "Mi smo ok i dajemo sve od sebe ma što god ona govorila".
Prvi put nakon desetak godina smogla sam snage da se usprotivim ljutnji, gnjevu i osjećajima mržnje prema njoj.
Godinama me srozavala na dno i uvijek sam se iznova preispitivala u ćemu griješim i kako mogu biti bolja.
Rekla sam mužu neka ode kod njih kao da ništa bilo nije.
Vratio se slomljen.Slušao je svašta...od stoljeća sedmog.
Majka mu je, a zna da nema smisla niti se upuštati u razgovor.
Npr. kako opravdati baku koja je ljubomorna što njezin sin vozi vlastito dijete na prijateljičin rođendan, pa zbog toga ne može nju odvesti u šoping i to ti gura pod nos mjesecima poslije.
Ali odlučili smo: nećemo joj više dopustiti da nam kvari preljepe životne trenutke.
Počastili smo se finom večerom i nazdravili u ime naše sreće.
Ljudi koji imaju potrebu da nas vrijeđaju na taj način riješavaju neke svoje probleme, konflikte, potrebe.
Sigurno je to tako, ali kad si sam meta tih negativnih vibracija teško je ostati hladan i suzdržan.
Barem meni.
Uskoro će joj biti rođendan.
Ispeći ću joj najbolji kolač i kupiti najljepši buket cvijeća.
Roditelji su roditelji, ne možemo ih mijenjati.
Možemo ih poštivati, ali ne možemo i ne smijemo živjeti pod njihovom diktaturom.
A ranjivi smo koliko si to sami dopustimo!
Post je objavljen 09.08.2006. u 22:17 sati.