Stajala je sasvim sama na malenoj hridi u suton… Raširila je ruke i pustila vjetar da odnese svu tugu, sjetu i suze što su joj već danima bile čest gost na malenom licu… Njena haljina je treperila, obasjavala je lagana crvenkasta svjetlost…
Uživala je u tom osjećaju…osjećaju oslobađanja…
U glavi su joj se nizale slike, polako, jedna za drugom… Odlučila je misli dovesti u red jer ovako više nije mogla dalje, nije imala snage…
Odlučila je usporiti…smanjiti tempo, prepustiti se…životu… Odlučila je promijeniti taktiku i u vjetar pustiti sve svoje strahove, strepnje, nadanja…jer ih se nakupilo previše i kočili su je..
Nije mogla podnijeti pritisak koji je sama sebi nametnula, kad je odlučila da to mora biti njeno… Odmah i sad…I gotovo…
Sad je uvidjela da to ne ide tako… Ovaj put će se morati malo više potrudit da dobije ono što želi, da ostvari cilj… Shvatila je to kao izazov koji će joj pokazati je li dovoljno snažna i izdržljiva kakvom se inače predstavlja… Jer tanka je granica između uspjeha i neuspjeha, iako se tako ne čini na prvi pogled… Stvar je samo u želji, uloženom trudu i što je najvažnije-strpljivosti…
A ona je nikad nije imala na pretek… A sad joj samo ona treba… Želje i truda ima…
I hoće li uspjeti ovisi o tome koliko će biti strpljiva…
Vjetar je prestao puhati… Sada je mogla čuti i najtiši pjev vrabaca i šum valova… Sišla je s hridi, sa smiješkom na licu, iskrenim smiješkom koji je bio dokaz vjere u bolje sutra, dokaz da su sve njene nedaće, a s njima i loše raspoloženje, s vjetrom otišle daleko iza nje…
I sad je zadovoljna, ispunjena, uživa u mirisima mora, u samoći…
U daljini čuje glas koji joj tiho šapuće:
«Hodaj, nebo strpljive voli,
hodaj, možda se sve u dobro pretvori…»
Post je objavljen 09.08.2006. u 12:02 sati.