Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gourmet

Marketing

Tko o čemu...

Ok.
Postavilo se pitanje zašto ja stalno o hrani.
I fakat. Ispada da nikada i ne vidim i ne čujem ništa osim jela i pila... A nije baš tako. Vidim ja i čujem i druge stvari. Samo me pretjerano ne zanimaju. I o njima stoga ne razmišljam previše. Kako je to moguće, reklo bi se. Hm.
Evo, primjerice, bila sinoć nogometna utakmica. Doista bi se reklo predmet interesa nacije. I svih onih kojima je bilo premalo mjesec i nešto dana svakodnevnog kotrljanja lopte i trčkanja amo tamo po Njemačkoj. Pa čitam po novinama već par dana. Navalili rvati na ulaznice. Pomama. Rastrgalo se da se navija. Jer ako već nisi na moru i odmoru, onda nema druge nego biti na stadionu. Fascinantno. Kad se već ne ide u crkvu, jer to više očito nije moderno kao prije deset godina, pronađoše mase novi kult. I dok se svi oni ustremiše na karte, a poslije i na kladionice, meni misli odlutaše na neke okolne teme.
Evo recimo na goste.
Svi odreda važno nose majce Fly Emirates. A bogme i novi im stadion krasi naftaški miris u imenu. Malo čudno. Nama, a ne njima. Jer pomislih, što bi bilo kada bi recimo neko u nas zamislio da proda ime&prava korištenja stadiona Obrovac, pardon Maksimir, recimo američkom lancu brze hrane McDonnalds. Pa lijepo nogometaši Dinama na majcama nose velikog klauna (što bi im baš dobro stajalo), na ulazu u velelebnu nogometnu građevinu otvori se nekoliko hamburger centara, a cijeli se stadion pofarba u žive crvene i žute boje. Na sred livade, pardon travnjaka, moglo bi se montirati dječje igralište s toboganima i ljuljačkama, a oko njih stolovi, stolice i posude za odlaganja praznih tacni. Hojla koja uživancija za klince i roditelje za čijim prisustvom na utakmicama teže nogometni magovi. Da ne spominjem koliko bi stotina milijuna nečega ostalo u kasici grada, pa bi se lijepo mogli utrošiti na jeftiniji taxi, bolje gradske ceste, novu vodnu infrastrukturu, besplatne knjige i gablece djeci u školama... ili pak na više gradskih policajaca koji bi branili takav stadion od navale gnjevnih 65 navijača Dinama u pohodima uništavanja takvog sponzorskog ugovora.
Ali ne. Nebi to rvati. Imamo mi para za sebe dosta. Šta će nam investitori u stadione i nogometne klubove. To kaj su britanci bankrot, pa se moraju slizati sa mrskim tuđim novcima, njihov problem.
Pa kad sam već spomenuo grad i gradske pare, evo još malko na tu temu.
Promatram ja dakle i tu utakmicu. Vrište naši, a bogme i njihovi. Na tribinama se sve plavi, al kad kamera zumira navijače, vidi se da većina pojma nema gdje su, što ovdje rade i zašto oni dečki idu vamo-tamo, a povremeno i netko padne na pod. Djevojke u TV kadru najčešće imaju lutajući pogled u krug, a u očima im se vidi sat na velikom semaforu koji samo što nije odzvonio kraj nastave, pa se trkom može u najmilije kafiće i na špicu pokazat svoju novu majcu s natpisom "I love Zagreb", a ne neki Fly Emiratesi... E, a da se vratim na grad. Gledam malko i sponzore koji blješte sa reklamnih panoa uz teren. Ima ih raznih. Nezaobilazni T-com, pa Porsche, pa Cedevita i slični... Ok. Ima rezona. No usred srede stoji veeeeliiiki natpis: "Turistička zajednica grada Zagreba". I to nekoliko puta. Čemu sad to ? Ma jeli to ona organizacija koja prima pare od grada da bi ih investirala u urede, turističke letke, ljude koji pomažu turistima u gradu da se snađu... To su oni isti koji moraju na sajmove promovirati lijepi nam Zagreb, koji bi trebali financirati projekte vezane za boljitak turizma ? Pa što onda, kojeg vraga, rade na stadionu ? Kome ? Mislim ako se obraćaju stranim turistima, kojih je ovog puta došlo čak 150 sa svojom reprezentacijom, onda su barem mogli oglasiti neku reklamnu poruku. Naravno na nekom razumljivom jeziku za strance. To također vrijedi i ako se obraćaju onima koji utakmicu gledaju preko stranih satelitskih kanala. A ovako, ništa. Potrošilo se hrpa love iz reklamnog budžeta (pouzdano znam da je hrpa u pitanju), a ukupno koristi ništa. Za ikoga. Osim za stadion koji je ionako dužan trilijarde nečega, pa eto da i oni malko izađu u susret... da malo promoviraju i grad... Nikome i nizašto.
Bilo mi to sve skupa toliko smješno da sam ogladnio. Pa se digoh i odoh u kuhinju napraviti knedle sa šljivama u šlafroku od lavandinog meda i putrića. I bijahu izvrsne. Jer ponovo sam bio na svom terenu.


Post je objavljen 09.08.2006. u 09:51 sati.