Opet nesanica, opet noć punog mjeseca... Vraćaju mi se sjećanja na vrijeme prije trudnoće, što je prikladno uz današnju “obljetnicu”, punih 20 tjedana... Mislila sam kako ću, nestrpljiva kakva jesam, svakodnevno pisati blog, pratiti svaku minutu rasta i razvoja djeteta, bilježiti milimetre, centimetre, broj udaraca i sl. Ali nisam mislila da ću se promijeniti, barem ne toliko. Nemam više straha od pobačaja, o drugim rizicima trudnoće ne razmišljam jer ne vidim smisao. Sve pretrage su do sada pokazale pozitivne rezultate. No, ono što je teško zabilježiti jest nova ja, netko koga više ne poznajem. Postala sam pomalo melankolična (mislim da je to najbolji izraz), da ne kažem da sam neke dane prilično tjeskobna i bezvoljna. Smanjio mi se prag tolerancije, pa iz dana u dan moram razvijati nove mehanizme samokontrole. Izgubila sam gotovo sve kontakte, kako figurativno tako i doslovno jer mi je privatni mobitel otišao k vragu prije otprilike dva tjedna, a ja se nisam potrudila niti nabaviti drugi, pa makar i nekakav stari samo da radi...
Prijateljice me traže, žele me čuti. Nekada sam zamišljala kako ću sa njima ići na kave, pa ću im pričati kako se osjećam, što prolazim. A sada šutim, svjesna da sa nikime ne mogu podijeliti sve o čemu ovih dana razmišljam, niti mogu objasniti čemu takvo potonuće. Nisam depresivna, znam kako to izgleda. Naprosto je 90 posto moje komunikacije usmjereno na maternicu i malog stvora koji me marljivo iznutra kucka kako ne bih zaboravila što je u cijeloj priči najvažnije...
Najviše volim večernje sate kada se vratim kući s posla, večeram, raskomotim se i legnem na leđa. Tada počinju moje najsretnije minute jer je beba na oca – pravi večernji tip - i tada je najaktivnija. Stavim ruku na trbuh i uživam u najvećem od svih svjetskih čudesa: razvoju novog života. Prije nekoliko sam dana osjetila i cijelu glavicu pod rukom (a tko zna, možda je to bila i guza?). Po prvi puta je “udarac” bio jači i odjednom sam osjetila nešto savršeno oblo što bi moglo biti glava i nešto što je bilo poput ramena... I kako da bilo kome objasnim da iz minute u minutu živim za ta kuckanja i mrdanja, da na pitanje “što kod tebe ima novoga?” mogu govoriti isključivo o novim iskustvima, te da (što je najvažnije) nemam apsolutno ništa protiv što postajem takva?!