Preživio sam i to. Iako je bilo teško preživjeti, jer se od nas 55 vratilo samo 17.
Posljednja dva dana samo sjedim u sobi i razmišljam o svemu kaj sam vidio i doživio. Iako mi stariji patuljci čestitaju i govore kako smo izborili veliku pobjedu i spasili grad od potencijalnog napada, meni se čini da je misija propala. Još uvijek sam u šoku, ne znam odakle da počnem.
Najbolje od početka.
Prvi dan je prošao mirno. Izvidnice nisu ništa uočavale, polako ali bezbrižno smo se kretali prema cilju.
Drugi dan ista priča. Naša misija je još uvijek lagana šetnjica.
U noći na treći dan se dogodila prva bitka. Napala su nas dva ropera. To su zvijeri koje izgledaju kao stalagmiti i stoje mirno čekajući plijen. Ovi su čekali da podignemo logor i krenemo spavat. Jedan je napao stražare, a drugi spavače. Iako smo odmah bili budni i spremni za borbu, ipak smo izgubili dvojicu patuljaka, jednog stražara i jednog koji je spavao. Izgleda da nas je prevelika nonšalantnost koštala dvojice drugova.
Treći dan prošao je bez većih problema, ubili smo nekoliko velikih štakora i tako zaradili fini ručak. Po noći smo pojačali straže, ali nikaj se nije dogodilo.
Četvrti dan smo se morali razdvojiti u dvije grupe jer se glavni prolaz razdvojio. Ta dva prolaza su spojena mnogim manjim hodnicima tako da smo cijelo vrijeme bili u kontaktu. Nakon sat vremena naišli smo na prve mreže. Nalazile su se u dva paralelna hodnika, gotovo na istom mjestu. Spalili smo mreže i krenuli dalje. Od pauka ni p.
Peti dan su se tuneli spojili, da bi se nakon 3-4 sata hoda taj jedan opet podijelio, i to u četiri manja tunela. Sada smo se morali razdvojiti u grupe po 11 patuljka, grupe koje smo i formirali u Adbaru. U najširi tunel su ušle dvije grupe. Moja grupa je krenula najužim tunelom. Uskoro smo naišli na mreže, ovaj put malo gušće. I njih smo spalili, a nakon 15-ak minuta ponovno smo naišli na mreže. I iza njih čuli gotovo nečujno pucketanje, kao da netko cvokoće zubima...
Post je objavljen 08.08.2006. u 11:42 sati.