U jednom od donjih eseja, spomenuo sam koncept viktimizacije kao najpodmukliji oblik manipulacije nasumične populacije u svrhu samopripisavanja dubioznog legitimiteta agresorskim pretenzijama manipulanata. Drugim riječima, neophodno je projicirati identitet žrtve na počinitelja, kako bi masa pronašla opravdanje vlastitim akcijama – anestezija vlastite savjesti pomoću univerzalnog prava na samoobranu ili osvetu za počinjeni zločin. Ovim esejem idem korak dalje; pokušati ću objasniti mehanizme kojima se isti koncept koristi za dobivanje podrške svjetske javnosti, na primjeru rata u Libanonu.
Vražja matematika: 144 mrtva = 2 oteta
U gotovo svim svjetskim medijima razlog, tj. povod ratu, bila je otmica dvojice izraelskih vojnika od strane Hezbollaha. Izraelcima je to bio nedvojbeni signal za početak svekolike ofenzive i agresije na libanonski teritorij. Ono što sve svjetske novinske agencije nisu prenijele, ili su zaboravile prenijeti, bilo zbog kontrole medija od elemenata kojima odgovara iskljucivo izraelska verzija priče, bilo zbog nekog drugog apstraktnog razloga, jest vijest da je samo dan prije IZRAELSKA TERORISTIČKA GRUPA „Gilad Shalhevet Brigades“ otela dvojicu palestinskih radnika. Par dana prije toga, ubijen je jedan od dužnosnika Islamskog Jihada, grupe povezane sa Hezbollahom, od ruke atentatora navodno dirigiranog od Mossada, izrealske tajne službe. Iako izvor potiče iz Libanona, čak je i novinar jednog od najtiražnijih dnevnih novina u Izraelu napomenuo da je Izrael morao biti svjestan da će izazvati reakciju Hezbollaha. O tome koliko je Izrael bio svjestan te cinjenice svjedoci podatak da je od svih ratova od 1948. u kojima je Izrael sudjelovao, za ovaj bio daleko najspremniji – u periodu od godine dana učestalo su se izmjenjivale simulacije i vježbe onoga sto gledamo danas.
Dakle, matematika je u najmanju ruku čudna: dva oteta Palestinca vrijede neusporedivo manje od dva oteta izraelska vojnika pa je logično da krenemo u rat. Jesam li napomenuo da je u posljednjih devet mjeseci, od rujna 2005. do lipnja 2006., ubijeno 144 civila kao rezultat izrealskog nasilja u Gazi – većinom žena i djece -, dok je kao rezultat palestinskog nasilja iz Gaze ubijeno tocno 0 izraelskih civila? Sve podatke koje sam podastro možete pogledati ovdje, na stranici organizacije zadužene za pošteno pokrivanje dogadjaja od strane masovnih medija.
Vizualni efekti
Sve gore navedene informacije, sasvim slučajno izostavljene iz svih velikih medija, dalje blijede u usporedbi sa direktnom vizualnom informacijom iz ratom zahvaćenih područja. Taj vizualni ratni spektakl je u ukupnosti medijski kreirane ratne priče daleko najimpresivniji element i kao takav se ne može dovoljno naglasiti. Na medijskom teritoriju ciljane populacije, čija je podrska neophodna za nastavak rata, na medijskom teritoriju SAD-a, rat u Libanonu se prenosi na sljedeći način: CNN, uz FOX najutjecajnija tv-postaja, šalje u Haifu, grad raketiran od strane Hezbollaha, svoje najbolje reportere koji prenose zbivanja iz grada. Tu reporteri odlaze na misiju sa kolima hitne pomoći koji za čitavog jutra uspijevaju pronaći jednog tipa koji je dobio srcani udar(!) kao rezultat straha od libanonskih raketa. Masakar libanonskih civila se istina takodjer spominje, ali samo sporadično. FOXtv, sa druge strane, spekulira o konspiraciji navodnog izraelskog bombardiranja Kane, i to nakon što se Izrael javno ispričao!! Nevjerojatno!! Zbog poštenosti rasprave, treba priznati da je britanska televizija puno pažnje posvetila Kani, što je neke gledatelje navelo da se upitaju ne gledaju li dva različita rata na dvije različite televizije. Podatke pronadjite ovdje.
Anđeo osvete – vuk u ovčjoj koži
Sve gore navedeno je ključno za ideju viktimizacije i kao rezultat iste, univerzalnog prava na osvetu. Savjest vlastitog naroda se mora anestezirati i ušutkati kako bi se opravdale racionalno neopravdane akcije, ali isto se mora učiniti i sa savješću svjetske javnosti. Ako uspijete svjetsku javnost uvjeriti da ste vi žrtva i da se na kraju krajeva samo branite, nema kraja milosti koju ćete uživati od svijeta žednog pravde. Status žrtve se najbrže dostiže kroz frekventnu repeticiju dubiozne informacije, koja vrlinom vlastite milozvucnosti ulazi u uho i oko gledatelja, i tamo se permanentno nastanjuje kao aksiom i neprikosnovena istina: kad se laž dovoljno puta ponovi, postaje istina. Nažalost, nemam podatke iz ovog rata, ali imam iz konflikta izmedju Izraelaca i Palestinaca iz 2002.: u razdoblju od početka Intifade 2000. pa sve do 2002., u večernjim vijestima ABC-a, NBC-a i CBS-a riječ OSVETA se 150 puta koristila kako bi se objasnio konflikt izmedju Izraelaca i Palestinaca. Od toga 79% otpada na izraelsku osvetu Palestincima, točnije devet puta više nego na palestinsku OSVETU Izraelcima. Kad se koristi termin OSVETA, zauzima se prvenstveno obrambeni stav i peru ruke od počinjenih zločina. Istina, ponekad to jest opravdano, ali sudeći po navedenim podacima, to ne vrijedi za današnje dogadjaje u Libanonu. Čitajte ovdje za više informacija.
Neodoljivo iskušenje nevinosti
Ono što je zaista zastrašujuće u čitavoj stvari jest lice i naličje groteskne maske humanizma koje se krije iza perfidnog koncepta viktimizacije. U beskonačnosti vizualnih argumenata, iskrivljene percepcije stvarnih zbivanja i brainwashinga svjetske javnosti od strane agresora, u podsvijesti gledatelja bombardiranim stotinama verzija istine klija sjeme rezignacije; osjećamo kako u zbunjenosti i nemoći promatramo taj čitavi spektakularni pakao i polako se navikavamo živjeti u takvom svijetu. Još jedan običan dan u Iraku ili Libanonu: poginulo je 60 civila. Upravo je to zamka koju moramo izbjeći, to nesvjesno podrivanje vlastite moći. Inače, ukoliko postanemo inertni i nezainteresirani za svijet oko sebe, snositi ćemo dio odgovornosti za žrtve koje zaista jesu ŽRTVE. To je istinska opasnost viktimizacije: kad dođe vrijeme, nećemo biti u stanju prepoznati ŽRTVU od KRVNIKA.
Pozdrav,
Loki
Post je objavljen 07.08.2006. u 14:09 sati.