Marketing
Kako je umro Đorđe (dio prvi)
Kada je sestra odškrinula vrata, mrak bolničke sobe ravodnio je stup svjetlosti koji se prosuo iz hodnika.
Hripac se više nije čuo. Đorđe je umro u snu, bez bolova, čist i obrijan. Ujutro je liječnik uzeo telefon u ruke i nazvao redakciju. Uzrok smrt bila je upala pluća.
Sa Đorđem sam proživio posljednjih dva tjedna njegova života. Nikad ga u životu nisam vidio prije toga dana kada je u redakciji zazvonio telefon.
- Halo.
- Dobar dan.
- Dobar dan, izvolite.
- Čujte, imamo jedan veliki problem, ne znamo više kome se obratiti pa smo nazvali novinare.
- Slušam, recite.
- Naš susjed je jako bolestan, i mi više ne znamo kako se brinuti za njega. Ima rak, i bio je par puta u bolnici i uvijek su ga vraćali doma. Bojim se da će umrijeti u užasnim uvijetima. Nema lijekova ni zavoja, i praktički svoje posljednje trenutke proživljava u mraku zatrpan smećem.
Pet minuta nakon toga bio sam u autu sa fotografom. Točno ispred adrese koju smo dobili dočekao nas je oznojen čovjek. Drap košulja, zasukanih rukava, hlače zategnute tregerima, u ustima zapaljena cigareta iz koje je dim vijugao između njegovih razrokih očiju. Predstavio se kao susjed.
Gegao se ispred nas dok smo ga pratili u neku podrumsku prostoriju. Zastao je ispred vratiju i mogao sam čuti škljocaj brave kada je okrenuo ključ.
- Evo tu smo. Vjerojatno nije pri svijesti. Pazite mrkli je mrak i ništa se ne vidi. Struja mu je odavno isključena – rekao je razroki čovjek u tregerima.
- Đorđe, ja sam. Jel me čuješ?
Nije bilo odgovora. Miris vlage, znoja i ustajalosti nije bio toliko jak koliko mi se činilo da ga mogu grabiti šakama. Imao sam osjećaj da se prima na moju kožu kao fina crna prašina.
Kroz slojeve tame do nas se periodički probijao samo čudan zvuk. Zvučalo je kao udarci krila o beton dok se veliki noćni leptir koprca po tlu.
- Dobro, je još diše, čujete ga?
Samo sam potvrdno kimnuo glavom kao da me može vidjeti u tom mraku. Oči su se počele privikavati na tamu i počeo sam polako nazirati obrise prostorije kao da se budim iz anestezije.
Zvuk je dolazio sa kauča.
- Neću moći izoštriti. Treba mi neki izvor svjetla – rekao je fotograf.
- Hoćeš da upalim upaljač ispred njega?
- Daj da probamo.
Dok sam držao plamen upaljača ispred njegova lica, u tišini sam ga promatrao. Lice zaraslo u bradu, sklopljene oči, glava lagano zabačena unatrag. Otvorene rane na njegovu vratu podrhtavale su od grgrljavog zvuka dubokog disanja.
- Dobro je, možeš maknuti upaljač.
Kad je počeo okidati fleš fotoaparata, slike pred nama počele su se urezivati u našu svijest. Tih svakih nekoliko djelića sekundi dok bi prostoriju prekrila jarka svjetlost, stvarali su cjelovitu sliku u našim glavama kao neke morbidne puzzle. Kao neki usporeni stroboskop koji otkriva tajne zabranjene grobnice.
Đorđe je ležao na kauču polugol, u improviziranim pelenama. Koža mu je bila obješena preko kostiju kao roba na vješalici. Ležao je na leđima, a njegove ruke i noge davale su mu dojam prevrnute lutke iz izloga.
Oko njega bila je nabacana gomila smeća, starih boca i odbačenih stvari. Gdje god se moglo nešto odložiti, bilo je zatrpano. Jedini prazan prostor bila je mala staza od vratiju do kauča.
Kada smo se vratili u redakciju, priča se činila nevjerojatnom. Obuzeo me osjećaj kao da sam nakon dana lutanja po mračnoj šumi izbio na suncem okupanu autocestu koji vodi u grad.
Pored svega, Đorđe je bio i hrvatski branitelj, sudjelovao je u akciji Oluja. Odrekli su ga se svi: bolnica, vojska, grad, susjedi i na kraju sam život. Osjećao sam se sablasno, kao da jedini na svijetu znam tajnu da taj čovjek umire sam u mračnoj rupi, izjeden ranama od bolesti, zatrpan smećem i da se sve to događa u središtu velegrada.
Odmah sam sjeo i počeo pisati tekst. Sutra će mi možda biti lakše, jer kada objavimo tekst, svi će saznati moju tajnu. Svi će upoznati Đorđa.
Post je objavljen 07.08.2006. u 13:07 sati.