Gledam ovaj tužan dan kroz prozor i razmišljam o sijasetu stvari. Nikako da mi se srede stvari tu na poslu, ni nakon 3 godine situacija nije dobra. Zapravo je ista, a ja čekam da se neš promijeni i tako mi prolazi vrijeme. Bljak! Nitko nije nikada ništa napravio kada je samo sjedio na svom dupetu i maštao o nedostižnim, ili možda dostižnim, stvarima, a nije prstom mrdnuo.
Neda mi se. Lijena sam. There... Tko prizna pola mu se doda!
Ma nije! Ponekad mislim da ne znam što hoću. Ali dobro znam što neću. I to je nešto.
Glupo je ovako mudrovati.
Moj idealan posao nebi bio onaj od 9 do 5.
Nisam za uredsko piskaralo.
Nisam za utegnute kostimiće i kvazi osmijeh jedne tajnice.
Marljiva jesam, i uporna u tome kad nešto radim da to onda i dovršim.
Volim ići duboko ispod površine. Volim istraživati. Volim pronalaziti odgovore na pitanja "zašto"??
I volim čitati. Knjige su mi glavni ljubavnici :)
A i ta kiša...mislim, više sam ja ta kiša nego ono sunce od prije dva tjedna.
I u biti me više ne zabrinjava je li to dobro ili loše.
Jednostavno je tako!
Čitam blogače raznorazne. Ugl. sa "cool" liste. I padam "u nesvijest"! Za neke ne mogu vjerovati da se tamo nalaze!!! Ne razumijem kako su uopće tamo došli!!
A nalazim neke fenomenalne koji nisu ni na kakvoj osim "fresh" liste.
Tako je i u životu. Neki super ljudi sjede u nekom zapećku, u nekoj kućici kraj neke šume a jednostavno su nevjerojatni.
I ne žele da mase saznaju da su oni fenomenalni!
I bolje je tako.
Valjda.
Ima tako puno divnih pjesama o kiši i kišnim kapima.
Ja bih najradije od svih sada čula baš ovu:
Rainy Night In Georgia