Marketing
MISLI RAĐAJU PATNJU
Zašto istina boli ? Pitanje je koje si stalno ponavljamo a da pritom ne mislimo na onu istinu i na onaj bol koji smo si možda i sami nanijeli… Ovo možemo smatrati kao osobno pitanje…Zapravo sto najviše boli? Da li je to duša? Ili možda tijelo? Ljudska bića su vrlo moćna. Sile koje osjećamo u sebi su ponekada tako neobuzdane, poput onih sila koje su izgradile svemir. U to nema sumnje, mi smo zapravo dio svemira… Nije li tako? Mi zapravo dijelimo život na ovoj planeti. Ma gdje god da se nalazili dišemo isti zrak koji nas zapravo održava na životu. I to je zapravo ta snaga… Čini se da je mnogo jača od nas samih. Ponekada nas ponesu nagoni i osjećaji; nije li tako? Ali, tu su neočekivani događaji i ljudi oko nas, tu je i bol… Ponekada nam se čini da je život poput vožnje na jednom od onih ogromnih vozila, da vas baca gore-dolje, naprijed-nazad.. To boli. To je taj naš bol. Bez obzira da li je to bol duše, tijela ili uma, on nas razara.. Ljudi uglavnom započinju svoj duhovni put u nadi da će pronaći unutarnji mir i stabilnost, ali čini se da njihov život postaje još teži, još više ispunjen stresom i još nestabilniji. To je vrlo zbunjujući i bolan aspekt Duhovnog Rasta. Jednu stvar moramo znati. Ako ozbiljno kročimo putem više duhovne svijesti, bol i strah ne možemo izbjeći. Osjetit ćemo kako nas prži vlastiti um. Vrlo vjerojatno da će nas i tijelo boljeti. Možemo prihvatiti činjenicu da je to obrazac koji postoji u našem rastu. Evo o čemu se tu radi: Svaka promjena boli, ali promjena je vrijedna boli i truda koji nam je potreban da bi do nje došlo. Moramo zapamtiti da je bolno, zastrašujuće i frustrirajuče uzrokovati promjene u našim uvjerenjima; Naročito u vrlo osobnim uvjerenjima. Moramo zapamtiti da su promjene koje radimo vrijedne svakog truda. Jednu stvar moramo shvatiti dok se duhovno razvijamo: Ovdje se ne radi o nama onakvima kakvima smo stvoreni, ovdje se radi o našoj percepciji vlastitog postojanja. Moramo shvatiti da mi ne možemo promijeniti ništa od onoga kakvima smo stvoreni. Stvoreni smo kao vječni život, stvoreni od Iskona svega života i svih oblika. Taj Iskon života uglavnom poznajemo kao Boga. Svaka promjena za koju mislimo da ju možete načiniti u svom postojanju, svaka promjena za koju mislimo da je drugi mogu uzrokovati; sve su to samo promjene u percepciji, a ne promjene u egzistenciji. Bez obzira što mi sami ili drugi mislili o tome, mi ćemo nastaviti vječno postojati na svim razinama… Kao stvoreno biće imamo mogućnost da opažamo i razlikujemo. To je ono što činimo cijelo vrijeme. Dok opažamo i razlikujemo, mi stvaramo mišljenje o sebi, o svojim iskustvima i o okolini koja nas okružuje. Ne radi se tu samo o nama samima, to je dio procesa. Ljudi su skloni da uzimaju zdravo za gotovo i da brane to svoje ja, da tu samonametnutu osobu uzimaju kao ishodišnu točku u svakoj životnoj situaciji. Ali, drugim riječima, naša vjerovanja, stavovi i preferencije nisu
MI! Bol i strah se javljaju kad to zaboravimo. Bez obzira što nam se događalo to ništa neće promijeniti u našem životu. Svi smo mi zarobljeni vlastitim vjerovanjima i shvaćanjima.
Strah i bol se pojavljuju u svijetu stalnih promjena u kojemu smo primorani da konstantno branimo svoje ja i svoje vlastito mišljenje. Svi smo uhvaćeni u tu zamku. Začuđujuće. Time što zaboravljamo da postojimo vječno u snazi i u miru, priklanjamo se svojim ograničenim vjerovanjima i patimo. Prestanimo se samo kritizirati i tu energiju iskoristimo na ono što nas usrećuje. To je samo par jednostavnih riječi, ali teško ih je provesti u djelo. Teško je prihvatiti činjenicu da nismo u pravu. Priznati da naše znanje nije u redu, da naši postupci nisu ispravni, da su nam uvjerenja kriva, nije lako. Kada ustanovimo da smo vjerovali u nešto što nije ispravno to u nama pobuđuje najrazličitije negativne osjećaje. Osjećamo se izdani od onoga tko nam je pružio krive informacije. Neugodno nam je što smo bili u krivu. Ljuti smo na ono što je dovelo do toga da smo u krivu. Osjećamo se ugroženi duboko, ugroženi u dubini svoje duše. Kada se pokaže da je način na koji smo se samoodređivali pogrešan, osjećamo da smo i mi sami obezvrijeđeni. Sve to nas može potpuno slomiti, a tada ćemo dotaknuti samo dno. Odjednom će nam se slomiti čitav život, ili će nas ljubav izdati, ili će tijelo presahnuti. To je samo dno. Kada dotaknemo dno znat ćemo o čemu se radi. Ali cak i onda, mi smo još uvijek mi. Jedino što sada kada se bliži kraj ovoga glupoga i dosadnoga teksta još mogu nadodati je da trebamo živjeti polako i nježno. Treba gledati ravno pred sebe i hodati pravo prema cilju za koji smo se odlučili. Jedino tako možemo živjeti život u sreći i veselju i jedino tako možemo reći da živimo..Svaka bol i tuga samo su jedan dio našega okrutnoga života a onaj odlučan postići će svoj cilj i znati da je to sve bilo njegovom zaslugom i krvavim i mukotrpnim radom. Da bi više voljeli i cijenili sebe pokažimo i drugima ljubav i razumijevanje jer bez dobrote i radosti i topline u našim srcima na ovome svijetu neće nikada zavladati mir i sreća. Eto nadam se da vam nisam bila jako dosadna… Dok vi ovo sada čitate ja sam na poslu, nije neki ali je ok taman da si nešto malo zaradim… Nadam se da sam nekima pomogla a ne odmogla…Velika pusa i budite uvijek nasmiješeni iako vam je duša ranjena…
U USAMLJENOJ NOĆI KAD TI NETKO TREBA DUŠOM DA TE VOLI, TIJELOM DA SE PREDA, DA TI PRUŽI LJUBAV ŠTO NJEŽNO SIJA, POZELIS LI PONEKAD DA TO BUDEM JA???
Post je objavljen 07.08.2006. u 00:00 sati.