Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/quikfilms

Marketing

A onda ostaše trojica...

Metallica: Some Kind of Monster - dokumentarac o procesu snimanja trenutno posljednjeg albuma Metallice - St. Angera koji prati članove benda koji su u očitoj krizi vlastitog identiteta, a koliko sam skužio i identiteta Metallice kao benda. Kao što svi metalci znaju da se posljednji istinski metal album od Metallice zove Black, a da im je najbolji album Master Of Puppets, tako znaju i da je frontmen Metallice pravi redblooded amerikaner James Hetfield, a ne danski kepec čiji ćaća izgleda kao bulimični viking - Lars Ulrich, makar su obojica u bendu od samog početka. Ima u dokumentarcu svašta; od Larsove tužbe Napstera, team building psihologa koji prati naše junake cijeli film, Bob Rocka (nije simpatični nosonja iz Alan Forda, jebiga) koji je producirao i ovaj album kao i odsvirao sve bas dionice na njemu, do zen izdanja Kirk Hammetta koji evo već 2 godine surfa (po valovima, ne netu) i svađe svojih kolega promatra kao dijete kad mu se svađaju roditelji. Sve navedeno je vrlo dobro izvedeno i gorenavedeni akteri su prilično iskreni. Ono što ide na živce je to što se "opaki" metalci ponašaju kao pičkice i ne boje se reći ono što vrijeđa njihove osjećaje. What the fuck Fato?! Gdje su oni "metal up your ass" čupavci koje svi volimo i poštujemo?! Žao mi je što ću vas razočarati djeco, ali oni su svi mrtvi i pokopani. Ovdje vidimo obiteljske ljude koji raspolažu gomilom novca i vode tvrtku, koja je sasvim slučajno vokalno instrumentalni sastav nazvan Metallica. Bore se s alkoholizmom, žale provesti više vremena s obitelji i slična Oprah sranja. E sad, da ne mislite da ih pljujem zbog toga (makar jesam malo razočaran), reći ću samo da ne mogu svi biti kao Lemmy iz Motorheada što će reći 50 godišnji alkosi koji jebu mlade grupije i praktički žive u autobusu za turneje. Svi članovi Metallice imaju žene, prestaju s lošim navikama iz mladih dana i jednostavno žele zaraditi pare, a usput i očuvati svoj integritet. Meni nije jasno da još nisu skužili šta su napravili poslije Blacka sa tim sjajnim bendom. Ali dobro. Dok je para biće i muzike i guess. St. Anger the album se snimao dobre 2 i kusur godine tako da i ovaj dokumetarac traje 2 i po sata. To je, složit ćete se, ipak malo predugo za gledati, ali ujedno to mi je i jedina bitna zamjerka na inače sjajan i zanimljiv film koji je za sve, a ne samo za hard core fanove benda. Određene scene su odlične, a ima i puno pjesama iz starih dana, kao i zanimljive audicije potencijalnih novih basista pri samom kraju. Također, pruža se jedinstven back stage uvid u proces stvaranja albuma, od pisanja tekstova, pa glazbe, do krajnjeg produciranja zvuka i odabiranja naslova albuma. U savezu sa izdavačkom kućom, naravno. Stara je vijest da se Metallica prodala. Pa i ovaj dokumentarac su snimili zbog para. Meni je drago da je prilično dobar i vrlo gledljiv, kad je već album St. Anger teško sranje. 7.5/10

Na slici prikazana Metallica kako taslače po gitarama. Onog novog spick basistu ionako nitko ne smatra članom Metallice pa ga zato ni nema.

Post je objavljen 02.08.2006. u 17:17 sati.