Nakon sparnog i zagušljivog dana kiša je pokupila prašinu s putova i zavukla se u ožednjelo podzemlje. Noć se po plavim brdima spustila na prstima, sporije nego ikad. Kao sićušna šumska zvijer čekala je s nestrpljenjem mrak koji će je zaogrnuti pa da slobodno krene u svoju ljetnu šetnju. Ona nikada ne ostaje u svome skrovištu kada tama zaplete prste u krošnje umornih hrastova. Zato je i večeras krenula u potragu za hranom - igrom strasti.
Osušeno lišće i grančice pucketali su joj pod nogama dok je jurila prema izvoru. Tamo ju je čekao njezin Srndać, neobično miran i samouvjeren. Bio je žedan pa je s nestrpljenjem pio studenu vodu. Osjetila je glad kad je spustio svoje usne, vlažne i ugodno hladne na njeno vrelo čelo, rame, vrat... Gledao ju blagim, baršunastim pogledom, hranio ju svježim poljupcima što slađi su bili od šumskih plodova... Čuvao od noćnih sjenki koje su vrebale da mu ju otmu.
A onda ju uspavao i povjerio anđelima.
Sunce je jutros sa smješkom zavirilo kroz prozor njene sobe.
- Opet si nešto lijepo usnila? – pitalo je.
Post je objavljen 02.08.2006. u 11:06 sati.