Postoji jedan toliko jak argument protiv europske unije i općenito protiv zapadne civilizacija, pa ipak taj argument niti jednog našeg političara nije naveo na preispitivanje njihovog neshvatljivog entuzijazma u pristupanju europskoj uniji u kojoj nema života. S tolikim ushićenjem govore o svakom uspjehu vezanog za europsku uniju, a najvažnije pitanje pri tome nisu postavili: ima li tamo života?
Kada kažem život, tada mislim doslovno na život. Naime, demografska slika Europe je katastrofalna, na tom kontinentu sve manje mladog radno sposobnog stanovništva treba uzdržavati sve više penzionera. Europa svake godine izgubi 2 milijuna ljudi. Trebala bi godišnje uvoziti barem tri milijuna imigranata koji bi mogli uzdržavati sve mnogobrojnije penzionere. Pitam se samo koliko će imigranti biti voljni raditi za te penzionere koji im nisu u nikakvom srodstvu i koji se u životu nisu odrekli nikakve komocije; jesu li oni zaslužili da se itko brine o njima? (globalenvision.org arconics.com)
Ne kažem da je druga krajnost, kakvu imamo u Africi puno bolja gdje svojoj mnogobrojnoj djeci njihove jadne majke ne mogu ponuditi dovoljno hrane, ali opet, pomiriti se sa time da mi nestajemo i dapače još da budemo i sretni zbog svakog novog koraka kojeg napravimo k civilizaciji koja stari i izumire, zvuči mi u najmanju ruku kao pomirenje s time da nas treba istrijebiti.
Glavni uzrok vidim u globaliziranom i slobodnom tržištu koji pred današnjeg čovjeka radnika stavlja sve veći pritisak i sve veće mogućnosti da profitira više, obrazuje se više, posjeduje više, zadužuje se više, radi više.
No bez obzira na uzroke problema, samo odbacivanje zapadne civilizacije i europske unije mi se čini već dovoljno jakim korakom naprijed, dovoljno jakim riješenjem problema. Mislim, oprostite mi što zvučim tako banalno i radikalno, ali očuvanje života bi valjda trebao biti primarni cilj za što gradimo ovaj svijet.
Post je objavljen 31.07.2006. u 12:08 sati.