Strah me biti sretna…ali ipak ne mogu reći da me naš razgovor nije razveselio…nesporazum je riješen…a MI da li još uvijek postojimo? Ne znam…MI…pa MI nikad nismo ni postojali ni nikada nećemo…ali kako da nazovem naše prijateljstvo…naše susrete…nadam se ipak da će ti nedostajati NAŠE druženje i da će se sve nastaviti…jer meni vrijeme provedeno s tobom znači sve …za njih živim…oni su moj svijet… sada se opet pojavio onaj tračak nade…da ćemo se ponovo vidjeti…ali strah je jači…do našeg susreta, ako dođe do njega, proći će još dosta vremena…da li će vrijeme koje je pred nama biti kobno i razdvojiti nas? Ljeto nas je ionako odvojilo kad je bilo najbolje…najljepše…ali nadam se da jesen donosi radost…sreću…onu sreću koju toliko dugo nisam osjetila…a koju toliko želim…želim opet osjetiti onu neopisivu sreću kada dođe tvoja poruka…ili kada se bliži trenutak susreta, a vrijeme nikako da prođe…a onda kad se sretnemo sve proleti... i brzo dođe rastanak…svaki puta kad se pozdravimo sve teže je otići od tebe…svaki puta u mom srcu ostavljaš još dublji trag...NEIZBRISIV!!!
Post je objavljen 28.07.2006. u 18:47 sati.