Možemo li proživjeti iskustva koja u zbilji nikada nismo doživjeli?
Čitanjem knjiga, slušanjem priča drugih ljudi, gledanjem tuđih fotografija, intenzivnim osjećanjem sličnosti naizgled različitih mjesta na kojem se nalazimo? Uviđanjem paralela, sličnosti sudbina mene i nekog posve nepoznatog, odgojenih po posve drukčijim pravilima igre.
Naravno da možemo: dovoljno je pročitati kako se Milan Begović uvlači u žensku psihu i piše o 'ženskim' potezima kao da ih sam proživljava; ili kako Dostojevski s realističkom strašću piše o zločinu koji sam nikada nije počinio.
Zašto svejedno tražimo doživjeti iskustva - kad ih ionako, po zakonima ljudske prirode, ne proživljavamo u trenu u kojem se ista događaju, nego tek nakon što to iskustvo pripada završenoj prošlosti?
Osjetiti na tuđoj koži lakše je nego na svojoj vlastitoj, koji nas vrag onda tjera da IPAK žrtvujemo čistoću svoje kože? Zbog znanja? Iskustva koje nosi promjenu dugotrajniju i upečatljiviju nego ono koje zapravo nismo doživjeli?
Da, sve jasno, no što učiniti s tim znanjem? Ionako se većina ne može artikulirati u riječi, ili može samo djelomično, pa ga Drugome ni ne možemo prenijeti... Ili, kao u računalu, većina završi u trashu... Neupotrebljivo u dani trenutak, pa bačeno, nakon nekog vremena zaboravljeno. Eh, kad bi mozgovi nas ljudi bili kao kompjuterski: baciš što ti ne treba u trash, očistiš recycle bin - i nema tragova. Kao da zapisa nikada nije ni bilo...
Anyhow...
Slobodan je čovjek onaj koji umije slijediti pravila igre, čitam danas u jednom intervjuu... Nakon ovog dugotrajnog iskustva Rusije na svojoj vlastitoj koži čini mi se da TEK SAD, polako, jako polako, postajem slobodna ovdje... Možda zbog svijesti da se uskoro vraćam kući? Možda. A možda sam prelomila u sebi neke barijere, naučila se s distance promatrati vlastita iskustva i sebe samu...
Pusa, do skorog,
pipi_piaf
Post je objavljen 28.07.2006. u 16:18 sati.