Ponekad je teško biti sam...Osluškivati preglasne zvukove tišine u vlastitoj glavi...boreći se s bujicama nekih davno izgubljenih, zaboravljenih trenutaka, i novih...brutalno bolnih...slivenih skupa u rijeku tuge što kola našim žilama...cijelim našim bićem...i tek ponekad...u najslabijem trenutku...onom otkanom od nade i snova...uništenih...satranih...izigranih...krene slanim kapljicama napuštati biće napaćeno šalama života...kako bi napravila mjesta nekim novim rijekama propuštenih trenutaka...neopravdane nade...bezvrjednih osjećaja...tom slanom teretu što čeka da se čaša ponovno napuni do vrha...ponovno...i ponovno...
A kako samo malo treba da se rijeke tuge pretvore u bujice radosti...
zaista...koliko malo...
naizgled...
tako malo...
Post je objavljen 28.07.2006. u 04:56 sati.