Mi smo bračni par X, a naša priča počinje krajem 19. stoljeća.
Oduvijek smo bili vrlo siromašni i živjeli smo u muževoj kući malo izvan našega rodnoga gradića. Nakon dvije godine braka dobili smo sina, a ja nisam mogla imati više djece. Voljeli smo ga, ali kad je došlo doba depresije nismo mu imali što pružiti. U svom mladenačkom gnjevu pobjegao je od kuće i više ga nismo vidjeli.
Siromaštvo je grozna stvar. Znalo nam se dogoditi da nemamo okrajak suhoga kruha u kući, ni drva za ogrjev…. Bili smo prisiljeni raditi svakakve poslove ne bi li preživjeli; od čišćenja staja, šivanja plahti, čuvanja kuće…a svaki posao smo dobili od ljudi iz grada kojima pomoć zapravo i nije trebala. Bliži susjedi su nas stalno ogovarali, a u maloj sredini to je otrov koji se brzo širi. Svi su nas gledali sa omalovažavanjem zbog naše neimaštine. Nakon nekog vremena se proširila laž da smo ubili rođaka zbog njegova novca. Policija nas je ispitivala sve dok njegova žena nije priznala da ga je ustrijelila kad ju je u pijanoj svađi pokušao ugušiti. U oporuci nam je taj rođak ostavio malu svotu novaca kao pomoć. Muž mi je uvijek bio snalažljiv pa je za taj novac odlučio urediti jednu sobicu u kući i iznajmljivati ju putnicima koji bi prošli kroz grad.
Tu počinje naše prokletstvo.
Jednoga dana na naša vrata je zakucao neki putujući trgovac i zamolio nas za prenoćište i hranu. Primili smo ga ni ne sluteći da ćemo iduće jutro zbog njega donijeti kobnu odluku.
Navečer smo sjeli za stol i uz jelo smo otvorili bocu vina. Iz razgovora smo saznali da taj čovjek nema nikakve rodbine i da zapravo radi kao putujući trgovac samo zato da bi taj novac potrošio na smještaj, žene i kockanje. Pri kraju razgovora smo saznali i to da ga je dosadašnji vlasnik otpustio zbog manjkova.
Završili smo sa večerom i povukli se na počinak. Iduće jutro smo mu kucali na vrata, ali iz sobe nije dolazio nikakav zvuk. Pustili smo ga na miru misleći da spava zbog previše vina. No oko tri popodne smo se već jako zabrinuli i na silu smo otvorili vrata. Dočekala nas je strašna slika. Čovjek je ležao na leđima potpuno ukočen i širom otvorenih, staklastih očiju. Tokom noći je preminuo, vjerojatno od srca.
Nakon što je prvi šok prošao, htjeli smo pozvati policiju, no tada smo postali svjesni da bi nas opet mogli optužiti za ubojstvo. Odlučili smo ga zakopati u obližnjoj šumi i nikome ne pisnuti ni riječ. Kad smo to obavili, vratili smo se u kuću i prekopali po njegovim stvarima. Našli smo nekoliko svežnjeva novčanica, nesumnjivo onaj novac zbog kojeg je dobio otkaz. Prvi put u životu smo vidjeli toliki novac na hrpi. I mora biti da smo tada izgubili razum.
Odlučili smo ponoviti ovo što se dogodilo. Naime, nabavili smo veću količinu cijanida pod izgovorom da nas napadaju poljski miševi i da ih se ne uspijevamo riješiti. Kad god bi nam u kuću došao usamljeni neznanac, pokušavali smo iz njega izvući što više informacija. Kada bi zaključili da nema opasnosti da nas otkriju i da žrtva posjeduje nekakvo bogatstvo, u čašu s njegovim vinom bi stavili malo cijanida i ubili ga. Pokapali smo ih na istom mjestu kao i onog prvog, a njihove dragocjenosti bi prisvajali. Tako je to trajalo godinama. U početku je bilo strašno gledati njihova lica kako se grče od otrova, no s vremenom smo prelazili preko toga.
Nakon gotovo 20 godina stigla nas je strašna kazna, gora od bilo kakve sudske presude.
Bila je hladna kišovita noć. Na vrata nam je zakucala još jedna žrtva. Radilo se o čovjeku starom kakvih 30-35 godina. Procedura je bila uobičajena; večera, vino, ispitivanje, vino, još pitanja….. U jednom trenutku nam je rekao da nema roditelje i da se nikad nije ženio, nego da je život posvetio radu i da sad, nakon skoro 20 godina ima poprilično bogatstvo koje nosi svuda sa sobom jer ne vjeruje bankarima. Naša pohlepa nas je potpuno zaslijepila. Jedva smo dočekali vidjeti taj novac. Poslužili smo mu vino sa cijanidom. Ne znam da li je količina bila pogrešna ili je on shvatio što se događa, ali odjednom je skočio od stola i staklastim pogledom se zabuljio u nas. Protrnuli smo od grčenja na njegovom licu. Nikad još nismo vidjeli ništa takvo. Pokušao je nešto reći, no samo je zakrkljao i srušio se na pod.
Prošlo je skoro pola sata prije nago što smo došli k sebi, no tada smo ga stavili na tačke, odvezli u šumu i pokopali sa ostalim nesretnicima.
Kad smo se vratili u kuću prekopali smo njegove stvari. Imao je samo jednu starinsku, poveću, putnu škrinju, onakvu koja izgleda kao putni ormarić. U njoj smo, osim osobnih stvari, našli gomilu novaca i nakita. Tada sam slučajno otkrila i malu ladicu koja je inače služila za spremanje toaletnog pribora. Otvorila sam ju, a u njoj se nalazio samo dnevnik. Počela sam ga listati i između stranica sam našla nešto jezivo.
Našu staru, obiteljsku fotografiju.
Vrisnula sam kad sam ugledala drago dječačko lice na njoj. Bilo je potpuno ozbiljno i ja sam u tom trenutku u onom čovjeku prepoznala svog sina. Muž i ja smo u šoku pročitali dnevnik i naši najgori strahovi su se ispunili.
Čovjek kojeg smo malo ranije otrovali i pokopali je bio naš sin!
Počinili smo strašan zločin. Sami smo si presudili.
Dok su svijeće u blagovaonici dogorijevale, uzeli smo čaše, napunili ih vinom i cijanidom i ispili. Neka nam Bog oprosti, jer sami to nikada ne možemo.
OVA PRIČA JE IZMIŠLJENA. IDEJA JE DOŠLA KAD SAM SE SJETILA SLIČNE PRIČICE KOJU SAM PROČITALA U DJETINJSTVU U JEDNOJ KNJIZI "MISTERIJE SV(IJ)ETA" (BAREM MISLIM DA JE TO PRAVI NAZIV). TAMO JE NAVEDENO DA PRIČA POTJEĆE IZ AMERIKE I DA SE ZAISTA DOGODILA. KUĆA U KOJOJ SE TA TRAGEDIJA ODIGRALA JE, NAVODNO, DUGO BILA OPSJEDANA I TKO GOD BI JOJ SE PRIBLIŽIO IMAO BI OSJEĆAJ DA SE GUŠI KAO OD OTROVA. NAVODNO SE MOGLO VIDJETI I BLAGOVAONICU PUNU DUHOVA LJUDI KOJI SU TAMO UMORENI. LICA SU IM UVIJEK BILA IZOBLIČENA.
KUĆA JE , NAVODNO, IZGORJELA U PODMETNUTOM POŽARU I PROŠLO JE DUUUUGO VREMENA PRIJE NEGO ŠTO SU SE STANOVNICI PONOVO USUDILI PRIĆI TOM MJESTU.
Post je objavljen 27.07.2006. u 21:07 sati.