u našem se malom kolektivu nedavno pojavila mlada pripravnica. o obitavanju toga bića u ovom staništu i njenom izgledu znao sam samo iz priče, kao da je tajanstvena ptica Dodo. njezin ju je šef, očigledno, dobro čuvao od pogleda ili ju je, bezobzirno, ugurao u neki kutak svog odjela i zatrpao poslom, tek…
nekidan zatražih od njega da neke podatke pukne na server kako bi se njima poslužio u jednoj analizi (koju, bajdvej, radim da bih izbjegao bitnije misaone poslove). ništa od toga, kaže, pobrisao je fajlove, ali može na papiru, ako hoću ponovo unositi… ma samo daj što daš, ako treba i radit ću samo da ništa ne radim… poslat će, veli, kad uhvati vremena…
ni pola sata nakon našeg razgovora na vratima moje radne sobe pojavila se Pripravnica. pripovjedači, dakle, nisu lagali. mala je odista zgodna. šta zgodna, da sam Sioux za nju bih odmah dao pola tuceta ponija i ono krzno albino bufala koje već pet generacija visi u našem wigwams-u. (ispričavam se svim ženskim udrugama ako će ovo tretirati kao poziv na prodaju ''bijelog roblja'', ali to je samo izraz mog evidentnog ushićenja pojavom).
danas je ponovno zablistala u mojoj sobi. donjela je neke potvrde na potpis. predložih joj da sjedne i sačeka. odmah ću pogledati. i službeno ozbiljnom facom bacih pogled na papir. nikada nisam tako dugo isčitavao te dosadne, na isti kalup pisane, potvrde kao tada. od slova do slova. slovkao sam u sebi kao prvoškolac nebi li njeno prisustvo potrajalo što duže. podigoh glavu. smješkala se. meni kao pojavi ili meni kao napaljenom bezveznjaku. ma koga briga, smješkala se, i to je dovoljno.
- ovdje je prilično hladno… rekla je iznenada
naravno da je hladno kad sam u sobi naslijedio klimu koju je neko odavno naštelio na 22, a u seljakanju se izgubio daljinac pa temperaturu reguliram uštekavanjem i ištekavanjem klime iz naponske mreže.
- hladno? to je zato da dugo ostanem svjež…
- ha ha… vi ste neka lako kvarljiva roba…
- o da, a onda, što je najgore, kvarim i sve oko sebe, kao breskva u gajbi…
- da, čula sam…
- a što ste to čuli, molim lijepo?
- pa da vas se moram paziti…
mater vam zavidnu. jednog ću dana eutanazirati sve te brbljive kokoške ko onomad kad se pojavila ptičija gripa. u krugu deset kilometara oko sebe. zavrtanjem vratova, motkama, bejzbol palicama, vatrenim oružijem, petriotom…
- zar izgledam tako opasno?
- ne znam, ali kad god vas vidim na piću ste s drugom djevojkom…
e, da, recept koji očigledno uvijek pali za stjecanje ''ugleda'' u društvu. a sve je samo stvar taktike… nastojim svaki započeti razgovor, bio on privatni ili službeni, nastaviti uz piće u ugodnom okruženju nekog kafića. i to ''prometnog'' kafića a ne neke skrivene šupe. ne zato da bih bio viđen (dobro, malo i zato) nego da pokažem da ništa ne skrivam, da nemam pritajenih primisli kakve se obično, na djelu, iskazuju u mračnim kutovima skrivenih provincijskih kafića. takvi razgovori su uvijek opušteniji i ugodniji i omogućavaju bolje upoznavanje sugovornika (što smatram bitnim osobito u službenim razgovorima). osim toga, kad kažem Mom Svjetlu U Tmini da sam bio s tom i tom u ''prometnom'' kafiću odmah joj je jasno da ''tu nema ničega'' jer… ''da sam htio da me ne vide otišao bi u neku šupetinu u Pripizdini Donjoj, zar ne?''.
daklem, dokle god me vide na javnom mjestu, nisam opasan…
- da, ali samo na piću… mogao bih vam to objasniti, ali morali bismo otići na piće…
- pa… ne znam… razmislit ću…
gledam je kako stoji ispred drvenog mosta što se nadvija nad mutnom rijekom i gleda u pravcu mračne šume obavijene maglom na drugoj obali. vidim kako se premišlja krenuti preko ili ostati na sigurnoj obali. taj strah od nepoznatog podiže joj adrenalin, razbuktava maštu i organizam u tijelu stvara veliku količinu hrabrosti kao protutežu tom strahu. nasmijala se…
- još ću razmisliti…
Post je objavljen 27.07.2006. u 12:48 sati.