Marketing
Kako sam drpao profesoricu Partizanku
Profesorica koju smo zvali Anka Partizanka, a predavala nam je u srednjoj školi "Ekonomiku" bila je sitna žena srednjih godina, pjegava lica koje se uvijek sjajilo od nekih krema, noge su joj bile gotovo na granici kokošjih.
Nije bila ružna, a opet nije bila ni missica.
Nas 30 muških u razredu to nije smetalo, prštali smo od viška testosterona, bitno je da se suknja digne iznad koljena i odmah je počinjala zajebancija, ili kako bi to rekao jedan iz našeg bivšeg razreda (mucajući): Ja bi je k k k k k ko kravu!
Posljednjih dva tjedna nastave u četvrtom razredu srednje živjeli smo za maturalnu večer, koju smo trebali proslaviti sa ženskim razredom iz "kulture" u Križanićevoj (gimnazija).
U razredu smo se ponašali kao gomila muškaraca tijekom boks meča kada se ringom prešetava polugoli komad noseći broj sljedeće runde.
Svaki dan smo se hvalili jedni drugima "kaj ćemo im sve raditi", klasična spika tinejdžera kojima se samo jedna stvar na pameti.
Imao sam tada 20 kilograma manje, i poprilično dobro sam prolazio kod cura.
Ali ne samo kod njih. Bilo je i nekoliko profesorica, kojima sam, ajmo reći bio "simpatičan".
Jedna od njih bila je i Partizanka, kod koje je ta "simpatija" bila najizraženija. To su primjetili i ostali dečki u razredu i, moram priznati, da mi je to pomalo i laskalo.
Došao je i dan maturalne večeri, svi smo bilo podgrijani alkoholom i jako dobro raspoloženi.
Na večeru je bila pozvana i Partizanka koja se, danas mi je kristalno jasno, u akciju dala čim je moja ulaštena cipela prešla prag dvorane gdje smo slavili.
Od nas desetak koji smo ušli, pozdravila je samo mene.
- Bok mali.
- Dobra večer profesorice - uzvratio sam joj smiješak.
Maturalna večer krenula je žustro. Puno se pilo, jelo, plesalo. U jednom smo trenutku preoteli instrumente bendu, pjevali na pozornici i uspjeli im spržiti pojačalo. Kada je alkohol u bocama došao do donjeg ruba etikete, čak smo počeli izmjenjivati i cipele sa profesorima.
No cijelo to vrijeme bio sam svjestan pogleda profesorice pomalo zamućenog od alkohola.
U kut me je stjerala dok sam bio u WC-u. Sve je počelo razgovorom na razini osnovnoškolaca.
- Hoćemo razmjeniti cipele - doletilo mi je pitanje sa ulaznih vrata muškog WC. Naravno bio je prazan.
Partizanka je stajala na vratima malo razbarušene kose, a umjesto mutnog pogleda počele su joj se cakliti oči.
Nisam ni stigao odgovoriti a već mi je popravljala kravatu.
Sve ono hvalisanje, muška spika, i tinejdžerska nabrijanost nestali su zajedno sa vodom koju sam pustio u WC-u. U zahodu je stajao mladi muškarac s "punim rukama posla": ženom srednjih godina udaljenom deset centimetara, malom vragolankom ubrzanog disanja i bio sam siguran da bi svjetlila u mraku da se ugasilo svjetlo.
U sljedećem trenutku smo se ljubili. Prvi put sam tada u životu osjetio kako izgleda požuda zrele žene. Uhvatila me panika izmješana s uzbuđenjem jer sam postao svjestan njenog, za mene tada prejakog, iskustva.
Pokušao sam konkurirati toj njenoj energiji, ali, bože moj, što bi jednoj 30-godišnjakinji mogao pokazati klipan od 17 godina.
Alkohol u meni je ispario. Pod rukom nisam osjećao njene sise, već tvrdi vrh grudnjaka. Nisam osjećao njenu guzu, već me grebao ciferšlus. Nisam gladio njena bedra nego čipkasti završetak najlonke.
Konačno, uza zid nisam bio pritisnuo crvenokosu ženu, raskopčane bluze i zadignute suknje. Uz hladne pločice bila je naslonjena moja profesorica, koja je bila supruga ravnatelja moje škole!
U glavi mi je zazvonila uzbuna kao školsko zvono.
Iskobeljao sam se iz njene mreže od ruku i nogu.
- Moramo se vratiti - zvučao sam kao da me ispituje na satu.
Nije stigla ni trepnuti već sam izašao iz WC-a.
- Di si ti nestao - pitala me je cura dok sam sjedao za stol (išla je u taj razred iz "Kulture").
- Malo sam se trijeznio u zahodu - prosrao sam kao iz puške (iako to nije bilo daleko od istine jer sam došao trijezan kao musliman na prvu jutarnju molitvu).
Danas kad se toga sjetim nije mi neugodno, imam osjećaj da sam pravilno postupio. Znam i što sam propustio, ali znam i da bi me nakon toga sve komplikacije udarile u lice kao Tysonova rukavica.
Od tog dana na dalje znao sam zašto sam imao peticu iz Ekonomike, a knjigu nikad nisam ni otvorio.
Sve me ovo podsjetilo na noć kada smo frend i ja bili sa curama u stanu njegovog ujaka. Taj stan je bio iznad prozora jedne druge cure s kojom sam u isto vrijeme bio u vezi. Noć je bila burna i ujutro je cura izašla na balkon i počela vikati onoj dolje:
Heeej, probudi se, mi se ovdje gore….
Ali to je ipak druga priča.
Post je objavljen 27.07.2006. u 12:04 sati.