Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/riandworld

Marketing

Pozdrav iz Umaga

Dakle, kao što sam već najavila, prvi dio godišnjeg odmora provodim u Umagu. Oni koji me čitaju ili su me čitali već prije, znaju da moja mama ima kuću u Umagu, vrlo lijepo i funkcionalno renoviranu starinu nadomak samog centra. I da ja često tijekom cijele godine pobjegnem tamo na vikend.
U Umag dolazim od djetinjstva, tamo mi je praktički drugi dom, imam mnoštvo prijatelja i znanaca, tamo sam svojedobno i radila na Hitnoj pomoći.
Tako da se ja u Umagu ne osjećam turistom, već starosjediocem, ali me to opet ne spriječava da se ponekad prošetam samo u kupaćem i pareu ili majici (srećom, nisu još uveli čednu zonu).

U subotu sam sa poprilično velikim društvom Riječana bila na koncertu Gorana Bregovića i njegovog orkestra za svadbe i sprovode (koji je bio u poprilično krnjem sastavu). Koncert je bio standardno dobar, no mene je malo iznenadilo to što je teniski stadion u Stella Marisu bio tek nešto malo više od polovice ispunjen. Cijena ulaznica nije bila previsoka (140 kuna, 160 na dan koncerta), koncert se reklamirao na Internetu, karte se osim u Umagu, prodavale u Rijeci, Puli, Zagrebu...a opet, nekako neočekivano malo ljudi se odazvalo. Tim više što je koncert službeno otvorio 17.umaški ATP, i na samom koncertu je bilo prilično posjetilaca sa sponzorskim ulaznicama.
Ali, zato je gužva nakon koncerta bila u okolini stadiona, gdje je uz malu pozornicu na kojoj se svaku večer izmjenjuju live izvođači, prigodno sklepano nekoliko "kućica" s brzom prehranom raznih tipova (mediteranska, meksička, istarska itd.), diskoteka na otvorenom (zove se "Bar, bar, bar") a tu je i već tradicionalni Freixenet pjenušac-bar.
Sve je to zgodno i OK, ali kako kažu moji prijatelji Umageži, to bi trebalo tako biti cijelu sezonu, a ne samo desetak dana dok traje ATP.
A da se radi našem tipičnom sistemu "take money and run" - radi se. Nama je izgleda osnovna karakteristika turističke ponude operušati gosta koji se ionako više neće vratiti. Jedan primjer : nakon koncerta i nekoliko ispijenih pića, sve na friškom morskom zraku, čovjek ogladni. Tako smo ja i moj prijatelj, negdje oko 2 ujutro, namirisali (zamaman, moram priznati) miris ćevapa i ostalih stvarčica s roštilja iz jedne od prije spomenutih "sklepanih" kućica-restorana. Pa smo, vitke linije radi, odlučili pojesti svatko po pola porcije ćevapa i pomfrita, a kako je u ponudi bio i kajmak, odlučili smo uzeti svatko po porciju kajmaka - finom kajmaku ni on ni je ne odolijevamo tako lako. Rečeno - učinjeno! Naručimo mi tako porciju ćevapa, porciju krumpirića i dvije porcije kajmaka, te dvije bočice mineralne vode. To nas je koštalo 86 kuna. No, kada smo dobili naručeno, shvatili smo da smo bili ovce za šišanje. Naime, ćevapa, malih sitnih (iako ukusnih, što jest-jest!) bilo je ravno 8 komada, za njih (plus malu žličicu ajvara na listiću salate i tri komadića luka) smo platili 37 kuna. A 16 komadića prepečenog suhog krumpirića je bilo 15 kuna (čudi me da nije bilo 16 kuna) - dojam koji je ta porcija krumpira davala bio je : nekome više krumpira ostane na tanjuru kada se najede i ne može više! Kajmak je priča za sebe - nije bio skup, 5 kuna je kuglica veličine sladoleda, ali - to nije bio kajmak! Bila je to skuta, svježi sir, bez vrhnja, neslan, posut s malo crvene papričice. Ni "k" od kajmaka! Sve, naravno servirano na plastičnim vikendaškim tanjurima, s plastičnim priborom za jelo. Trebam li spomenuti uopće da smo nakon ovoga bili još gladniji - taman nam se organizam razbudio i počeo zazivati hranu!
Mislite li da ću tamo ponovno jesti? Da, malo sutra!

A da su nam turisti doista "sitnozuba stoka" - jesu! Sjedim ja tako svaku večer na kavici u Tondu, prije ili nakon tenisa, i gledam - šetaju uporno rivom, cijele obitelji s mnoštvom sitne djece, ali tek svaki dvadeseti liže sladoled. Terase nebrojenih kafića su poluprazne, a oni koji naruče nešto osim mineralne i pokoje pive su naši, domaći turisti. Isti slučaj je sa pečenjarama, pizzerijama - oni koji jedu i piju obično govore hrvatski, ili neku od istočnih inačica.
A naši turisti, osim što plaćaju smještaj (ne znam doista kolike su cijene apartmana), pohode redovito i supermarkete.
U lokalnom Konzumu i Plodinama sve vrvi od reš pečenih, užasno crvenokožnih turista, nakrcanih hranom.
Bila sam danas poslijepodne u Plodinama, malo izvan grada, po mineralnu, sokove i mlijeko, i baš mi je par puta skočio tlak.
Najprije na odjelu suhomesnate robe - dvije lokalne tuke, uz postojeći aparatić koji izdaje brojeve, poslužuju klijente kako im dođe. Čekam ja tako u redu, kada me jedna od njih mrtva-hladna zaobiđe i sva u osmijehu doleti do hrpe Skandinavaca - koji su kupili svega komadić nekog najjeftinijeg sira. A odmah pored, par turista (po govoru čini mi se Belgijanaca - Flamanaca) utrpao u kolica kćer od 8-9 godina, jer se mala vjerojatno umorila od sunca i mora, bila je onako plava sva prepečena, baš kao i otac joj i majka - zajedno s tenisicama. Pa ja sada da stavljam kruh i ostale namirnice tamo gdje ona drži prljave noge! O da, sigurno se tako i kod kuće ponašaju.

Sve ovo se zbiva u Istri, koja je, kakti, jedna od naših najrazvijenih regija, gdje, kao, dolaze turisti bolje platežne moći i gdje su, kao, domaćini civiliziraniji.
U ponedjeljak krećemo za Dalmaciju - čisto se bojim što nas čeka dolje. Sva sreća, noćimo na brodu. Što se restorana tiče, neki moji prijatelji nautičari su prethodnih godina imali dosta neugodnih iskustava u nekim razvikanim otočkim restoranima, gdje su za skupe pare jeli malo i loše. Ja i moja ekipa ne žalimo novaca i nije nam teško potrošiti za nešto fino. Pod uvjetom da je tako, i da nas nitko ne drži za neiskusne prigodne moreplovce koji ne razlikuju oradu od skuše.
Ja sam po vokaciji optimista - uvjerena sam da će sve biti OK, i da neću imati teme za kritičko pisanje kada se vratim.
Do čitanja, sunčana pusa iz Umaga!



Post je objavljen 26.07.2006. u 01:58 sati.