Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vakuum

Marketing

Cilj je stići do cilja

Kroz vrijeme zapravo ne možemo ne putovati u smislu da ćemo iz vremenske točke koju zovemo "srijeda" neizbježno doputovati u kasniju vremensku točku, "četvrtak". To se ipak ne običava nazivati "putovanjem kroz vrijeme", već se taj izraz obično odnosi na mogućnost povratka u prošlost ili, ponekad, i na mogućnost ubrzanog puta u budućnost.




Image Hosted by ImageShack.us



Mislim da bi ovako bilo najbolje putovati. Mislim, nisam baš kćer od Veljka Rogošića, ali radije bih bila ovako mokra. Bar bi znala od čega.

Moj auto nema klimu. To sam zamijenila bretelicama i spuštenim staklima. Ali moj najveći neprijatelj nema oznaku +38 u hladu. Možda ima neku čudnu registarsku tablicu, ali sigurno dolazi iz Češke. Njih se najviše bojim. I bojat ću ih se i za četiri dana, kada ću prvi puta sama sjesti za volan na put dalji od Samobora ili vrha Zagrebačke gore. Nešto robe, malo vode, pokoja zaboravljena dječja igračka, Maksim Mrvica i ja. Možda mi baš njegovi zvukovi odagnaju misli od straha. Ili možda ponovo počnem osjećati zavist na njegovim brzim prstima, pa raspalim po gasu. Možda bolje neke rokerske stvari. Ma, i one me natjeraju na brzinu. Uzet ću laganice. Uzela bi i REM-ovce da ih imam. Sve bi ih potrpala u auto, pa nek sviraju.

Ići ću autocestom. Ne, starom cestom. Ili možda ipak autocestom. Ne, prevelika je kolona u subotu ujutro pred svakim tunelom. Starom. Vidjet ću, još. Da, kao da ću nešto vidjeti, osim dva auta ispred mene. Odlučit ću u zadnji tren. Isto kao što ću odlučiti koje hlače ću strpati u kofer, koje sandalice uzeti, koji parfem, koju kopču za kosu, koji lak za nokte. Ali to uopće nije problem. Imam troje para hlača, dvoje sandala, dva parfema i tri kopče. Lak za nokte zauzima najmanje mjesta. Mogu ih uzeti sve.

Muči me onaj čeh. Mislim da svakog od nas na cesti čeka jedan čeh. Neki čekaju na ugibalištu sa konzervom u jednoj i paradajzom i drugoj ruci, neki vrebaju sa benzinske, a neki jednostavno znaju kada treba krenuti iz svoje češke kuće. Onda počinje njihovo veselje na cesti. Kak da im objasnim da sam ja dovoljno vesela i bez njih kad me ionako ne bi razumjeli. Taj jezik nitko ne razumije.
Priznajem. Bojim se grmljavine, pauka i čeha. Kad grmi zažmirim, kao da će to išta pomoći ako udari baš u mene. Kad je pauk samo metar od mene vrištim, kao da će on pobjeći od tog zvuka. A kad vidim čeha pomolim se. Bože, sačuvaj me kuge, rata gladi i ovog veseljaka na cesti.
Križić na retrovizoru, poznato „Sretan put“ i čvrsta vjera u sebe bit će dovoljna da strah nestane.
Još samo fali čvrsta vjera. Možda ju još i pronađem u ova četiri dana.

Tako, ako vidite zbunjenu plavušu u crvenom autu, nemojte joj trubiti. Ona vas ionako neće čuti od preglasne muzike koja će, nadam se, odagnati njen strah.

Sretan put i Vama!


Post je objavljen 25.07.2006. u 11:54 sati.