Marketing
Šogorica
Upoznala sam je kad je imala 18 godina. Vesela, normalna djevojka. Tek nakon nekoliko godina otkrih koliko je iskompleksirana i komplicirana. Sve to nije me toliko smetalo jer nije imala utjecaj na moj život i brak. Ali onda je počelo. Prvo je pametovala kad je diplomirala. Pa i dragi i ja smo fakultetski obrazovani. I?! Onda nije znala što bi radila, pa je krenula na magisterij. Starci su je podržavali, imali su dovoljno novca za školovati je. I pametno da je krenula dalje. Ali je onda izgubila i ono malo realnosti za život što je imala.
Prekinula je s magisterijem. Nije to to. Pa joj je njen tata našao posao. U rodnom gradu. Neposredno pred početak rada, skočila je k nama, da je obučimo u radu s kompićem. Tad je još mislila da od nas nešto može naučiti. Počela je raditi, nezadovoljna uvjetima, okolinom. Dali su joj posao za kompjuterom, nekoliko puta je preformatirala disk i totalno izgubila podatke. Suradnicima je, bez srama, solila pamet kako bi trebali raditi. Savjetovali smo joj da bude oprezna i obazriva pri takvim razgovorima. Ne, ona zna najbolje, oni pojma nemaju. Patuljci. Postala je naporna i nepopularna.
Nezadovoljna tako, odlučila je promijeniti radno mjesto. Samouvjerena (a to jedino cijenim kod nje), zamislila je da bi to mogla biti Svjetska banka, ili neka međunarodna institucija, recimo na primjer UN. Pa je smanjila doživljaj i snizila kriterij te "pristala" i na neki dobro plaćen i odgovoran posao u domovini. Onda su se ona i njen tata dosjetili kako moj dragi pozna jednog, po rodbinskim vezama i radnoj i vojnoj prošlosti, vrlo važnog čovjeka. I pošto je sveta dužnost brata da brine o mlađoj sestrici, zadali oni mom dragom zadatak da nađe nešto dostojno. U to vrijeme naš je život osvijetlila i obogatila prva nam Potočnica. Taman nam se posložile neke kockice, nije bilo važno ni što sam nezaposlena, zaboravili sve muke zbog izgubljenih trudnoća. I umjesto da se u potpunosti opustimo i uživamo u toj sreći, uslijediše svakodnevni pozivi em šogorice em svekra. U stilu: "Bok, moj se brat ništa ne javlja, zaboravio je svoju sestru." Ni kako dijete, kako smo mi... Godinu dana trajala je agonija. Moj je dragi triput uspio dogovoriti sastanak s čovjekom, iskreno mu rekao sve i zamolio ako može što pomoći. I čovjek obećao. Ali nije ni on bio svemoguć. Na kraju je svekar doputovao k nama i tražio razgovor s istim čovjekom, uvjeren da moj dragi ili nije uopće bio kod njega pa mulja ili nije dobro objasnio o čemu je riječ. Elem, uspjelo se šogoricu ugurati u Zagreb, među magistre i doktore. Pa je, pametovavši i tim novim partnerima, nakon nekog vremena bila znogirana u odjel na drugom kraju grada, kao obični operater. Sad je uspjela ući u programerski odjel, ima godine iskustva. Zaista ne znam da li je usput usvojila štogod takta u ophođenju.
U svim tim godinama rada i promjena radnih mjesta, osnovala je poduzeće. Otvorila trgovinu. Kako smo i mi krenuli s privatnim poslom, zvala bi svakodnevno s pitanjima kako se ispunjava virman, kako se radi kalkulacija i sl. Iako mi je na vrh jezika bila njena diploma i skoro-pa-magisterij, odgovarala bih joj na svako pitanje do u detalje. Onda je počela s pitanjima u stilu: "Da li su bolji dvoslojni ili troslojni papirnati ubrusi? Da li bi njen brat otišao u Trst i kupio joj kvalitetne troslojne?" Tu je već i njen brat počeo pucati. I odbijati takve sulude zahtjeve. Već je u to doba u Zagrebu bila hrpa supermarketa gdje je milostivica mogla kupiti od svake vrste papirnatih ubrusa po jedan paket pa lijepo isprobavati svojstva navedenih... Nakon nekog vremena šogorica je zatvorila radnju. Nikad nismo uspjeli saznati postoji li još uvijek njeno poduzeće ili ne. Ma, nije me niti jako zanimalo.
Ondak je od ćaće posudila auto, jer kako da se ona vozi tramvajem po Zagrebu. Pa se isprevrtala s tatinim autom. Njoj poneka ogrebotina, tati totalka. Odlučno je odbila tati nadoknaditi troškove popravka jer ona upravo kupuje sebi novi auto. Ovaj budalaš je pusti... U međuvremenu je pokušala kupiti stan. Pokušala, kažem. Već godinama "kupuje" stan. Htjela bi velik, prostran, da bude dostojan njenog statusa. Kojeg statusa, da mi je samo znati? Nemagistrirane ekonomistice? Čekajući tako, neodlučna, izgubila je sigurno desetak kvadrata svog zamišljenog stana jer su cijene otišle u nebesa. Trenutnih deset godina je podstanarka. Htjela bi stan blizu Jarunja. Jer rola. Rolanje? Pred koji tjedan, baš kad je dragi s pišuljama išao za Sisak, tetka im se poderala na Jarunju, na rolama. Došla u roditeljsku kuću izguljene brade, nogu, ruku. 37 godina, ej! Natjerivala se s klincima koji vježbaju brzo rolanje. Moš mislit. Ma, nije to meni čudno što se druži s mladcima od 19 godina. Neka. Al ne možeš ti juriti s njima, i još bez štitnika. Sve si zamišljam scenu kad je došla na posao prvi put nakon tog vikenda i kako je objašnjavala gdje i kako je nastradala.
Taj vikend i taj susret moje starije Potočnice s tetkom je isto za pričati. Kako tetka ima odjeće iz raznih faza svog života i okupiranosti (od darkerskog, preko šminkerskog ka sportsko-odrpanom i docnije smirenije sportsko-elegantnom), hrpa odjeće ostala je kod matere joj i ćaće. Pa je velika Potočnica, 11-godišnja pišulja, zavirila u tetin ormar i otkrila carstvo. Pitala tetku bi li joj dala štogod od odjeće. Napominjem da odjeća datira i unazad desetak godina. Tetka je nevoljko pristala. Ali i počela kvocati. Udruženim snagama s vlastitom si materom. Došlo je do toga da je nećakinji prvo tvrdila da sve te stvari još uvijek može nositi (guzica joj je duplo veća od nećakinjine), onda je počela s argumentima da je dijete neodgojeno i kad si bude sama zarađivala neka si kupuje odjeću a ovo je nalik na krađu. Moje dijete uzelo joj par suknji i majica. Vesela i sretna. I još joj dida poklonio peraje. Jest da su i one tetine, ali dida reče da teti ne trebaju i neka si ih sigurno uzme. Sreće i veselja! Za taj ponedjeljak, kad je moj dragi trebao otići u središte firme, dogovoriše s tetkom susret u Zagrebu. Da tetka pričuva stariju Potočnicu sat-dva. Tetka je prvo zakasnila sat vremena. Onda je dijete vucarala po zvizdanu ulicama metropole i usput obavila sebi potrebite poslove. Kad je sve obavila, ljutito nazove brata svoga i pita gdje je već jednom, jer ona mora ići raditi i da ne može ona cijeli dan dadiljati dijete...
Jučer dolazi moj dragi doma. Sav jadan, jer ima poruku starijoj kćeri od tetke. Ove iste moje šogorice koju sad opanjkavam. Tetka joj poručuje da joj vrati peraje! Jer ona ide na more. I da su te peraje poluprofesionalne (sve je kod nje i na njoj polu- ili total-profesionalno...). I da nije u redu što joj je Potočnica (održala mu je predavanje o odgoju djece, ma zamislite molim vas!) bez dopuštenja (???!!!!) uzela njenu odjeću. Pa smo lijepo odlučili da tajo odvede dijete u dućan, kupi joj peraje. Dobre, ne moraju biti poluprofesionalne. I da spakira tetkine vražje peraje zajedno s tetkinom vražjom odjećom i pošalje joj sve lijepo natrag. Rekosmo djetetu da napiše tetki koje slovo, onako kako se osjeća i kako želi. Lijepo, ružno, kako god želi. Na komadiću papira, samo: "Teta ta-i-ta, šaljem ti sve stvari koje sam »uzela bez dopuštenja«"...
Jadna sam, kivna, ogorčena, ljuta, rigam vatru. 
Imam o toj ženi cijeli roman za napisati, što nam je sve radila, kako se ponašala, što je od nas tražila a što nama nije htjela učiniti. Ali, evo, bar dio sam vam ispričala. I lakše mi je. Ona je preglupa i previše puna sebe da bi shvatila ikakvu poruku i da joj nismo vratili odjeću, i da smo joj poslali paket o njenom trošku. Žao mi je djeteta. Jer ima takvu tetku. I baku, jer je tetka samo blijeda slika svoje majke.
Post je objavljen 25.07.2006. u 08:54 sati.