Zar svi mi ne poželimo pronaći pravu ljubav? Zar to nije ono za čim svi tako žudimo, ono o cemu sanjaju i stari i mladi, svi oni koji jos nisu izgubili vjeru i optimizam? A ne nađu je svi, ne, neki ostanu sami, neki jednostavno ostanu vezani uz pogrešne osobe, a samo ona sretna nekolicina zaista pronađe onu pravu ljubav, onu za kojom cijeli život tragamo, onu za kojom bi išli do kraja svijeta, a i dalje... Koliko sam se samo puta zapitao je li to ona prava, ali uvijek je ispalo da nije... Znam da sam još mlad, i da me još toliko toga čeka, ali stvarno se pitam hoću li je ikad sresti, ili sam je mozda vec sreo... Mozda je poznajem, ali jos ne znam da je to ona... Tko zna... Ali moja potraga traje, i trajat će sve dok je ne pronađem, ili dok ne izgubim nadu... Nadam se da će ipak biti ono prvo, jer vjerujem da za svakog na svijetu postoji onaj netko, samo je pitanje kako ga naći, koliko je daleko, ali mislim da, ako trazimo tu osobu, putevi će nam se zasigurno sresti, ako se ne zaustavimo na trnovitoj stazi do cilja... Pitam se gdje je sad, pitam se tko je ona, pitam se, uostalom, postoji li uopće... Ali tako se bojim da je neću mimoići, da je neću prepoznati, da je možda tu negdje, možda je poznajem, a toga nisam ni svjestan, nisam ni svjestan da je to ona... Bojim se da ću je izgubiti, da će otići zajedno s izgubljenim nadanjima jednog romantičara... Evo me opet, opet sam u onom raspoloženju u kojem ne bi treba bit...opet se odupirem oštrom, hladnom realizmu, opet bježim u maštanja, u nadanja da ću je pronaći, ako ne sad, pa bilo kad, samo da je u ovom životu... To je moja neprestana potraga za srećom, za ljubavlju,za onom pravom...tko zna hoću li je ikad upoznati...tko zna gdje se skriva, gdje je sada, sto sad misli, misli li na mene... Hoćemo li se ikad sresti? Nije mi važno je li u splitu, samo da je sretnem...vjerujem da bi znao da je to ona...ali opet, čovjek se često prevari, možda posrnem, i izgubim je zauvijek...ali, vrijedi pokušavati, mislim da nikad neću saznati tko je ako je ne budem tražio, možda su nam se već sreli putevi...Jesu li?Da bar...Kako bi to bilo lijepo...Naći pravu ljubav s 16...Da bar...Znam da to svi žele, svi bi to volili, da mogu tako provesti cijeli život s onom pravom...Čovjek se ponekad nađe u trenucima kad se zapita jeli to to, jeli to ona prava(ili pravi)... A mozda ni ne poznajemo tog nekog, bar ne osobno... Kad sam ja isa na chat, pa bi nekoga tako upozna, uvijek bi se zapita jeli to to... Nekad, odgovor bi odmah slijedio, ne se pruzalo samo od sebe, a nekad, samo ponekad, pitanje bi mi ostajalo u glavi, odloženo negdje, ali ne i zaboravljeno, sve do trenutka kada mi je "ne" dolazio kao odgovor... A ponekad pomislim da zaista ne mogu znati dok je ne upoznam, sto je istina...A nekad sam samo želio početi, pa ako i nije ona prava, pa šta ima veze, ima vremena(a i to je istina, velika),bar to imam...vrijeme...ali koliko?mislim, nekad mi se svidi neka osoba, a da je osobno ni ne poznajem, ali nikad se tako nisam upozna s nekim...Možda još hoću...Evo me opet...isti osjećaj kao i kod prošlog posta...ponekad se stvarno osjecam usamljeno...ono, duboko u sebi osjećam tu gotovo neizlječivu tugu,samoću, tu samoću koju samo jedna stvar može izliječiti...a ja je nemam...ili možda imam?Da bar imam...Ali nije to samo stvar, to je nešto puno,puno uzvišenije...Ne mogu vjerovat koje sve gluposti pišem...pa šta je meni?Ako ovo netko pročita, sigurno će mislit da sam šenia...ajoj...ne,al ovaj post je stvarno preglup, bolje da ga ni ne čitam, a zašto ga objavljujem?a neka malo, svi smo mi ljudi...Ali barem danas, bar danas završiti ću s većom nadom nego inače...možda više neću biti tako usamljen, možda...Ne znam, nadam se da je tako, nadam se da postoji netko tko mi moze pomoći...znam da ovo sad sve izgleda kao raštrkani fragmenti bolesnog uma(što više manje i jesu), al to su moja nadanja, moji snovi, moje želje, možda je ostvarivo, možda i ne, možda izliječim samoću, a možda me ona nastavi mučiti dalje i dalje, tko zna dokad...maybe i'll find her, maybe i've already found her, maybe she doesn't exist at all...but, i'll keep looking, and if she's here, i'll find her....i iz vec dobro poznatih razloga znate da zelim imat nekoga....nekog koga mogu usrećiti...nekoga tko će mene usrećiti...kad pomislite kako ustvari ne trazim puno, kad zelim imat nekog(znate o cemu govorim), a opet, meni se to čini tako puno...tako beskrajno puno...čini se tako malo onome tko to ima,onome komu je to svakodnevnica, a i zato mnogi ljudi nisu zahvalni na vezi koju imaju, nego traže nešto drugo, ali ne jer im ovo više ne ide, nego iz pohlepe, požude, želje za posjedovanjem...ja nisam takav i ne želim bit takav...ako ide, super, ako ne ide...onda gotovo, i onda se potraga nastavlja...ali ne svaku večer drugu, nego ono, zaista upoznat nekoga, pa dobro, moze bit i par nekih avantura za jednu dvi večeri, to je normalno, al jedino ako to ima neke granice...ok, sad je stvarno bilo dosta pisanja, ne znam ni ja sam sta vise pisem, neznam uopce mislim li zaista ovo, govorim li to ja ili netko drugi, govori li to moje srce ili razum...ne znam vise nista, bezveze pricam, stvarno ne znam cemu sve ovo...samo se nadam da ce usamljenost proći....Ajde, dovoljno sam nalupa toga, stvarno bi bilo dosta, ne, ovo stvarno pretjerujem, sutra cu vjerojatno ovo i izbrisat...iako ne volim brisat postove...mozda napravim neki bolji, pa ce ove gluposti biti zaboravljene...
Post je objavljen 24.07.2006. u 22:50 sati.