Evo još jedan post....Nadam se da ovaj neće bit predugačak... Kad sam na početku govoria kako nemam curu i sve to, onda su se posli pojavili razni utješni komentari, raznih sadržaja, pa želio bi nešto reć u vezi toga... Pa zašto baš to toliko želim? Možete reći opsjednutost, mislim da ipak nije, samo želja, unatoč svemu, ali čemu ta želja? Evo zašto.... Ljudi su društvena bića, i uvijek nam treba društvo, i to na raznim razinama, a jedna od njih je i romantična ljubav... Žalostna je jedna pojava kod ljudi, a to je da kad nešto dragocjeno imaju, uopće to ne primjećuju, a kad nešto nemaju, onda im to uvijek nedostaje... Tako je i sa mnom... Ali problem je u tome sta mi u 99% slučajeva nije bila pružena prilika. Samo prilika. To je sve što sam oduvijek želio... Zar zaista tražim tako puno? Zar je nemoguće da ti nedostaje ljubav, ne bilo koja, nego ona jedna vrsta, i sve što ide uz nju.... Tako bi bilo lijepo da izađem tako s nekim, pa ono vidis da se taj netko uredia samo zbog tebe, i ne mozes vjerovat da je to tako, pa ono sve, znate i sami sta sve ide uz to... Nije to što ja želim nać curu neka opsesija, ta želja jednostavno dolazi iz usamljenosti... Je li to stvarno tako teško shvatiti? Zar je takva potreba čudna? Ali ja ne mogu vjerovat što se ponekad čini od ljubavi, što ponekad i ja činim, ali ne toliko i ne tako kao neki, jer to je ipak ljubav, a ne ono što oni rade... Kad si s drugom ženskom svaki misec, to nije niti ljubav niti zaljubljenost niti ti se nešto posebno ona sviđa, niti ništa... Pa dobro, mogu gledat i fizički izgled kod nekoga, al to nikad nije sve... Pa ima i drugih stvari koje su važnije, jer ako ti drugih stvari nema, to traje 2-3 dana i gotovo... Ah, ne znam više ni ja šta govorim... Ponekad se osjecam tako usamljeno, tako tužno... I nemam nikoga tko bi mi pomogao, tko bi mi «pravio društvo»... To su ti trenutci kao sad.... Ne mogu vjerovat da ovo pišem, al šta sad, nije mi uopće važno, možete me ismijavat, možete se rugat, al to je tako, jednostavno sam usamljen, jednostavno mi treba malo ljubavi(i ne mislim sad ni na obiteljsku ni prijateljsku), pa zar svima ponekad ne treba malo toga, zar svi nemamo pravo bit usamljeni ponekad, zar je to zabranjeno? Ako je, onda već odavno kršim zakon, a da to ni ne znam... Samo se pitam dokad će bit ovako i kad će mi netko napokon pružit priliku, pravu. Možda jednog dana...Tko zna kad.... Ostajem u nadanju, u neizvjesnosti u budućnost, okružen samo samoćom, samoćom koja izvire iz svega oko mene i svega u meni... Ne mogu vjerovat da ovo pišem, al nema veze, ionako vjerojatno neće previše ljudi čitat........Oprostite mi na ovome, i pozdrav do iduceg posta!
Post je objavljen 24.07.2006. u 14:23 sati.