Osmijeh mu je prezrivo zatitrao na licu. Tko će ikada saznati istinu, pomislio je dok je lišće prekrivalo travnjak ispred kuće.
Nitko nikada. I tako ju ne viđaju već ljetima, zimama.
A sada će sve prekriti lišće, pa mraz, pa snijeg iza toga i nitko neće ni primijetiti…
Prisjećao se sebe kao dječaka. Kolike dane je provodio nosom prikovanim za prozor gledajući djecu kako se vani igraju.
Nije mu dopuštala.
Već tada je bila boležljiva.
Već tada je tražila njegu.
Nikada nije smio biti dijete. Uvijek mu je nabijala ogroman osjećaj odgovornosti.
I krivnje ako bi se na trenutak zaboravio i osmjehnuo.
Morao je tugovati zajedno s njom. Osjećati svu bol ovoga svijeta i preuzeti dio tereta na svoja leđa.
A bio je uvijek tako mršav, koščat, suhonjav. Plav i gotovo proziran. S velikim, ogromnim podočnjacima ispod tužnih, plavih očiju.
Ali još je bilo teže kada je dospjela u kolica. A on je tada postajao mladićem.
Prva prava brada, opušak u ustima i melankoličan osmijeh privlačio je poglede.
Mogao je imati koju je htio. Sve je krenulo dobro; impresionirao bi ih citiranjem Byrona ili Yeatsa, pale bi na filozofiranje o besmislu zapadne civilizacije, i na dugačke, mršave ruke koje su tako spretno plovila tipkama klavira…
A onda bi nestajao. Nije nikada s njima dočekao jutro, nije se javljao tjednima, nije otvarao vrata svoje kuće, a kada bi nekako doprijele do njega nije davao nikakve odgovore. Samo bi se povukao i otišao, bez pozdrava, bez riječi…
Nisu ni slutile kakav je pakao prolazio doma. U zidovima kuće život je bio sve samo ne to.
Ucjenjivala bi ga, omalovažavala, pljuvala hranu, odbijala jesti, vršila nuždu nekontrolirano i svuda, lupala štapom, nazivala pogrdnim imenima i zatim satima plakala. Dok joj ne bi pozlilo, pa je morao zvati doktora, pa je doktor govorio o potrebnoj 24-satnoj njezi…
Pokazao se izuzetno talentiranim novinarom. Umio je pisati britko i oštro, bez suvišnih epiteta.
Kolege su ga smatrali samozatajnim, pričali su da je sklon drogi i seksualnim perverzijama. Nikada nije bio posebno blizak s nikim od njih, nitko mu nikada nije bio u kući.
Znali su da živi s mamom, teškim invalidom i da ih je otac, vojno lice, napustio kada je njemu bilo samo 10.
I sada dok je jesenja noć polako klizila nebom, on je konačno odahnuo. U ruci je držao debeli, crveni vuneni šal. Njime joj je pomogao da prestane disati. Njime je pomogao sebi da počne.
Olakšanje u duši pratilo je ono na licu. Duboki pogled pun nade gledao je u narančasto nebo, u ptice, u daljinu…
Plakao je.
Post je objavljen 24.07.2006. u 14:01 sati.