Pregled posta

Uspon na Prenj

Krećemo Na put naravno nisam išla sama, nego s bratom i dečkom.. Kao što sam već pisala, baza nam je bio grad Konjic, a u planu je bilo posjetiti još nekoliko gradova i prirodnih ljepota. Uspjeli smo vidjeti sve što smo planirali, a kroz postove ću vam probati dočarati kako nam je bilo.
Prvo sam vam namjeravala kronološki opisati naše dogodovštine, ali ne mogu izdržati pa ipak idem, kako se kaže, u sridu
Počinjem s meni najdražim dijelom puta : konačno sam se uspela na Prenj!
Dobro, nisam osvojila niti jedan vrh, ali i ovo se računa!
Za one koji ne znaju, Prenj je planina u Bosni i Hercegovini s čak 10 vrhova iznad 2000 m. Najviši vrh je Zelena Glava - 2155 m.
Nama troma je ovo bilo prvo planinarenje u životu i razumljivo je da ne bi bilo pametno da odmah idemo osvajati vrhove..
Naše odredište je bilo Jezerce koje se nalazi na 1693 m. Krenuli smo iz sela Gornja Bijela koje se nalazi u podnožju planine, a tamo vam inače živi moja baka. Do vrha nam je trabalo 4 sata i to uz nekoliko stanki (malo da se odmorimo, a malo da ja okinem koju fotku)..

Pogled na Prenj iz bakinog dvorišta	Markacija je cijelim putem bila odlična!
Buraz u trenutcima odmora	Pogled s planine na grad u daljini..

Uspon je bio težak i zahtijevan s nekoliko zaista opasnih dijelova. Dio puta je doslovno kozja stazica s ogromnom provalijom s desne strane.. Tu naravno nisam niti pomišljala na fotkanje.. Mi smo na Prenj išli sami što možda i nije bila najpametnija odluka s obzirom na naše neiskustvo. Na svu sreću sve je prošlo i više nego odlično! Jedine dvije greške koje smo napravili su da nismo ponijeli dovoljno vode za piće i što nismo ponijeli kremu za zaštitu od sunca Prva greška i nije bila toliko teška s obzirom na odredište koje obiluje izvrsnom izvorskom vodom.. O posljedicama druge greške radije ne bih

Pogled s planine..

Ovo u lijevom kutu je snijeg/led

Tipičan pejsaž

Sav trud i napor se itekako isplati kada se na vrhu susretnete s ljepotom planine.. ma to vam je ljubav na prvi pogled! Fantastično, prekrasno.. jednostavno nema tih riječi kojima bih mogla opisati svoju sreću zbog ovog pothvata.. Preostalih par dana koje smo proveli kod bake, više puta sam bacila pogled gore na planinu i pitala se je li to bio samo san ili sam stvarno bila gore - na vrhu..

Prolaz u kamenu	Plavi cvjetići
Dio označene staze	Meni najdraži dio kojim smo prošli

Jezerce se zove baš tako zbog malog jezera koje je nastalo od vode iz nekoliko izvora.. voda je naravno pitka, ali da bi je mogli piti prvo je morate malo zagrijati na suncu koliko je hladna, bolje reći ledena. Kao što se na fotkama vidi gore još ima snijega koji se nije otopio.
Planinarski dom (1655 m) je nažalost devastiran u ratu. U tijeku je njegova obnova, a nadamo se da će to nekad omiljeno odredište planinara ponovno zabljesnuti u punom sjaju..

Jezerce	Led pored jezerca
Ja poziram :))	Planinarski dom

Kratak sažetak zgoda i nezgoda: dečki su prošli bez ikakvih posljedica, dok sam ja zaradila jednu čvorugu na glavi, ogrebotinu na ramenu, dva žulja, opekotine od sunca.. nadalje: zmija = 0 (imali smo improvizirane štapove za hodanje i puno kuckali za svaki slučaj.. hvala Da Vinci !), dvije nesnosne muhe koje su me pratile cijelim putem..
Sve je to zaista zanemarivo kada se usporedi s prekrasnim vidicima, mirisnim cvijećem, izvrsnom vodom.. Neponovljivo! Definitivno kad tad idem opet

Miris crnogorice u zraku je stvarno poseban

Povratak

Tek sad mogu reći da u potpunosti razumijem Da Vincija i ŠumarKU i njihovu strast za osvajanjem vrhova. Planinarenje je zakon! Svi vi koji možete, trk odmah na neko brdo, brežuljak ili planinu! Možda vam se jako svidi kao meni

Naravno, ako želite vidjeti veću fotku, trebate kliknuti na manju..


Post je objavljen 24.07.2006. u 00:47 sati.